Hrvatska ne bi smjela olako prijeći preko nedavnog znakovitog posjeta predsjednika Europske komisije Jean-Claudea Junckera Sloveniji i poruka što ih je prvi čovjek glavnog izvršnog tijela Europske unije iz Ljubljane poslao Hrvatskoj – od bezuvjetne potpore arbitraži do najave preispitivanja već donesene i za Hrvatsku vrlo povoljne odluke o teranu – a čini se da se upravo to dogodilo.

Reakcija na Junckerov posjet Ljubljani, pa i onih nediplomatskih i neukusnih, dakako, nije nedostajalo, od poruke šefa hrvatske diplomacije Davora Stiera koji je, netipično za jednog diplomata, neuobičajeno oštro odbrusio Junckeru da »potkopava kredibilitet Europske unije«, pa sve do izjave osebujnog Mostova Mira Bulja, koji je Junckera nazvao »aparatčikom«, a njegovu izjavu skandaloznom.

Stier, koji je prije formiranja Plenkovićeve Vlade bio europarlamentarac koji je pripadao istom političkom klubu kao i Juncker, europskim pučanima, poručio je jednom od najviših dužnosnika EU-a da bi se trebao usredotočiti na ona pitanja za koje je Europska komisija nadležna, što nije slučaj s hrvatsko-slovenskim graničnim sporom.

Reakcije drugih političara bile su, očekivano, još žešće. Joško Klisović, koji je bio zamjenik bivše šefice diplomacije Vesne Pusić u vrijeme kada je Hrvatska donijela dalekosežnu odluku o nepovratnom napuštanju »kompromitirane« i »kontaminirane« arbitraže, zapitao je Junckera zaziva li on to Machiavellija i želi li poručiti da cilj opravdava sredstvo, s obzirom na to da je Europska komisija očito olako prešla preko onog što se događalo u arbitražnom postupku?

Bivši šef diplomacije u Oreškovićevoj Vladi Miro Kovač poručio je Junckeru da je arbitraža završena priča, što god Juncker o tome mislio, podsjetivši ga da je iznad Sabora samo Bog.

Junckerove »slovenske« izjave, dakako, nije mogao zaobići ni premijer Plenković, iako je u svom odgovoru bio blaži i diplomatskiji od svog šefa diplomacije, ocijenivši u svom stilu da Junckerovim izjavama ne bi trebalo pridavati veću pozornost.

Najzanimljiviji dio Plenkovićeve reakcije svakako se odnosi na tvrdnju da je hrvatska strana još prije godinu i pol jasno izložila hrvatske argumente i iskomunicirala cijelu ovu priču, te da će to učiniti ponovno, ako je potrebno. Ta Plenkovićeva tvrdnja kako je Hrvatska još prije godinu i pol »iskomunicirala« ovaj slučaj otvara više pitanja nego što nudi odgovora, a slično je i s reakcijama ostalih naših političara.

U tim reakcijama vidimo srdžbu i bijes zbog ovakvog razvoja događaja u vezi s arbitražom, ali u njima nedostaje suvislo objašnjenje zašto se to dogodilo. Kako, dakle, možemo objasniti poraznu činjenicu da je Hrvatska očito ponovno u situaciji da mora objašnjavati ono što je svima u Bruxellesu već odavno moralo biti itekako jasno?

Svi citirani političari, predstavnici tri zadnje vlade, a koji su se drvljem i kamenjem obrušili na Junckera i njegovo uvjerenje da Hrvatska mora bezuvjetno prihvatiti presudu arbitražnog suda, moraju građanima ove zemlje odgovoriti na pitanje kako se moglo dogoditi da je Hrvatska u ovom slučaju, barem kada je riječ o stajalištu Europske komisije, ponovno tamo gdje je i bila prije otkrića arbitražnog skandala?

Što se to u međuvremenu dogodilo da Hrvatska, kao što vidimo, očito gubi diplomatsku bitku za koju su vodeći političari tvrdili – a to proizlazi i iz izjave premijera Plenkovića o tome kako je hrvatska strana još prije godinu i pol odradila svoj posao u Bruxellesu – da je već dobivena? Navlas ista stvar događa se s teranom, budući da je Europska komisija nedavno objavila da je odluka napisana i samo se čekala njezina objava, a sada se najavljuje ponovno preispitivanje cijelog slučaja koje, ako do njega dođe, vjerojatno neće biti najpovoljnije zaključeno za istarske vinare.

Trebamo li razloge za ovakav diplomatski fijasko tražiti u činjenici da se hrvatska vanjska politika, osobito u zadnje vrijeme, više bavi radikalizacijom svoje vanjskopolitičke platforme i sklapanjem savezništava s najkonzervativnijim istočnoeuropskim članicama EU-a, Poljskom i Mađarskom, nego ovim važnim pitanjima koja će, pogotovo arbitraža, ostaviti dalekosežne posljedice na hrvatsko-slovenske odnose, a ti odnosi, o tome ćemo se svi složiti, od strateške su važnosti za Hrvatsku?

Koliko je tome pridonijela aktualna demokratska regresija kojoj zadnjih mjeseci svjedočimo u zemlji, nekažnjeno širenje govora mržnje i napadi na medije i civilno društvo, sveprisutni povijesni revizionizam, ustašizacija i klerikalizacija društva, a osobito diskriminacija manjina, pogotovo srpske, što u hrvatskom slučaju, s obzirom na recentnu povijest, dobiva osobito zlokoban prizvuk?

Sve to, nemojmo se zavaravati, srozava ugled i utjecaj Hrvatske u EU-u, što se onda reflektira i na slučajeve kao što su sporovi sa Slovenijom. Jer ako se Plenkovićeva Hrvatska u EU-u svrstava uz Orbanovu Mađarsku i Poljsku Jaroslawa Kaczynskog, onda se ne bismo trebali čuditi kada Europa gleda na nas kao na one kojima je do EU-a stalo samo kada je riječ o, recimo, izvlačenju novca iz europskih fondova, a ne i kada je riječ o ljudskim pravima. Sve ima svoju cijenu. Prvi računi takve politike, jasno je i iz Junckerovih izjava, uskoro stižu na naplatu.