Iako je premijer Andrej Plenković prošlog ljeta uvjeravao da će iskorijeniti ekstremizam iz vlastite stranke, a onda i iz Hrvatske, njegovo političko kalkulantstvo ovu zadaću čini posve neprovedivom. Čak i da je pompozni Plenković mislio ozbiljno – a i to je upitno s obzirom na to da je takve izjave davao uglavnom stranim medijima – pokrovitelji i zaštitnici ekstremizma u redovima »stožerne stranke« nisu ga shvatili ozbiljno, a niz odluka njegove vlasti potvrđuju da su bili u pravu.

Oni koji će baciti kamen na Povorku ponosa ili suzavac na LBGT party usred Zagreba i oni koji s političkih govornica ili oltara sotoniziraju pripadnike spolnih manjina neraskidivo su povezani. Prvi su, naime, samo nasilnici i neposredni počinitelji zločina iz mržnje, a drugi su poticatelji i inspiratori tog nasilja. A mnogi od njih, kao što svi dobro znamo, dio su HDZ-a.

Današnji HDZ je, kažimo to posve otvoreno, homofobna stranka, i to je jedna od ključnih razlika koje tu stranku danas dijeli od većine konzervativnih stranaka na zapadu. Europske stranke desnog centra poodavno su raskrstile s homofobijom, shvativši da je moguće poštovati sva prava LBGT populacije i ostati konzervativan. Njemački kršćanski demokrati, primjerice, priznaju gay parovima ista prava kao i heteroseksualnim parovima, ne pokušavajući politički profitirati na raspirivanju homofobije. A sve to ne možemo reći i za Plenkovićev HDZ.

Taj raskorak između HDZ-a i ostalih europskih pučkih stranaka zorno je došao do izražaja prije nekoliko godina, kada su svi europarlamentarci iz redova HDZ-a u EP-u glasali protiv izvješća Ulrike Lunaček, kojim se prava LGBT osoba izjednačavaju s ljudskim pravima heteroseksualaca, a institucije EU-a pozivaju da zaštite temeljna prava LBGT osoba i onemoguće njihovu diskriminaciju.

Izvješće je na kraju ipak prošlo, i to upravo zahvaljujući prevagi glasova europskih pučana, ali ne i naših HDZ-ovaca. Znam da će mnogi odgovornost za takvu sramotnu odluku danas lakonski pokušati svaliti na »Karamarkov HDZ«, što bi možda i bilo točno da među našim europarlamentarcima koji su odbacili to važno izvješće nisu bili današnji vodeći HDZ-ovci, premijer Plenković i šef diplomacije i potpredsjednik Vlade Davor Stier. Potonji, naime, u tadašnjoj povijesnoj odluci Europskog parlamenta nije prepoznao težnju za zaštitom osobnih sloboda LBGT osoba, nego pokušaj promicanja »rodne ideologije« i otvaranja »ideoloških sukoba« uoči tadašnjih izbora za EP, kao da ga je već tada savjetovao Ladislav Ilčić.

S istom (ne)uvjerljivošću Stier danas pokušava osuditi zagrebački napad na LBGT party, istodobno promovirajući tog aktivnog homofoba i ekstremista u svog specijalnog savjetnika. Suludo, zar ne? Za borbu protiv homofobije i ekstremizma potrebna je hrabrost i odlučnost, ali i iskrenost. Našim vlastodršcima, očito, nedostaje i jednoga i drugoga.