Svjetonazorska pitanja nisu bitna, to je stvar osobnih uvjerenja. Svjetonazori su po meni stvar osobnih uvjerenja, na prvom je mjestu gospodarski razvoj. Tako je, dakle, zborio Božo Petrov u listopadu 2014., tada još kao gradonačelnik Metkovića, koji je samo sanjao o svojoj ulozi mesije hrvatske politike. Petrov je tada tvrdio da svjetonazorskim pitanjima političari samo prikrivaju svoje neznanje i nesposobnost, iako je upravo Petrovljev Most bio prvorazredan ideološki konstrukt: ultrakonzervativna ideološka platforma koja je, međutim, svoje prave namjere vješto prikrivala upravo razvijanjem »nadideološkog« koncepta. Svjesno zanemarivanje »svjetonazorskih pitanja«, naime, uz papagajsko ponavljanje mantre o »reformama«, bilo je glavni oslonac Mostove lažne trećeputaške platforme, kojom je neobična politička skupina iz Metkovića i okolice razbucala »stare« stranke, HDZ i SDP, zagovornice »starih ideologija«, dok su oni, oslobođeni svakog ideološkog balasta, ljudima tobože nudili stvarne promjene…

U to je vrijeme Petrov uvjeravao kako je Hrvatska zakasnila s lustracijom, dok danas – i samo to dovoljno svjedoči o dubini ovog zaokreta – poziva na otvaranje arhiva, tvrdeći da je to nužna pretpostavka za suočavanje s prošlošću, što je samo prvi korak prema lustraciji. Čovjek koji je još jučer tvrdio da se ne želi baviti prošlošću, sada pokreće rat za bolju prošlost.

Umjesto radnih mjesta, Petrov je zapeo otvarati dosjee, iako se donedavno ciljano i manipulativno odbijao izjasniti o bilo kojoj ideološkoj temi, tvrdeći kako je Hrvatskoj dosta podjela i stalnog vraćanja na partizane i ustaše, te kako su ovoj zemlji potrebne reforme, ne shvaćajući pritom da u svakoj njegovoj reformi ima neusporedivo više ideologije nego u povijesnim pričama o ustašama i partizanima.

Most je svoje reforme, međutim, pogubio putem. Dok su čelnici Mosta tvrdili kako se država reformira, sve je ostalo isto, osim, dakako, činjenice da su mostovci sada bili na vlasti. Štoviše, politička grupacija koju navodno ne zanima ideologija u svojim je rukama držala ključ za formiranje vladajuće većine, čime je i sama postala sredstvo za održanje i političko preživljavanje vladajuće ideologije, odnosno HDZ-a.

Zato je danas relevantno ono što je Petrov govorio prije godinu ili dvije. Jer kolikogod to bilo razotkrivajuće za samog Petrova, koji se povratkom u bolju prošlost vraća na početak, toliko je poučno za nas, jer znamo koliko kod nas traje političko pamćenje.

Ono što Petrov govori i ono što je govorio otkriva ne samo da čelnik Mosta ne zna ništa pouzdano ni o ideologiji, a kamoli o društvu i državi koje bi navodno želio popravljati, nego i da je nadobudna družina iz Metkovića spremna doslovce na sve, pa i na okretanje leđa idealima zbog kojih je isplivala na površinu hrvatske političke baruštine, samo da bi se održala na političkom životu.