Sudeći po komentarima »običnih« čitatelja na društvenim mrežama, malotko u Hrvatskoj prijetnje slovenskog ministra vanjskih poslova Karla Erjavca shvaća ozbiljno. U Hrvatskoj smo i inače skloni podcjenjivanju Slovenije i Slovenaca, iako za to rijetko imamo razloga. Slovenija je i danas, unatoč teškoj financijskoj krizi kroz koju je prošla prije nekoliko godina, nesumnjivo uspješnija i uređenija država od Hrvatske.

Iako je Hrvatska skoro trostruko veća od Slovenije – baš to je često razlog podcjenjivačkog stava prema našim sjevernim susjedima – a Hrvata je usto i dvostruko više od Slovenaca, naši susjedi su gospodarski skoro dvostruko uspješniji od nas. Hrvati Slovence svejedno rijetko uzimaju ozbiljno, a sličnu grešku često ponavljaju i hrvatski političari.

Kao što tadašnja politička garnitura nije ozbiljno shvatila prve korake što ih je slovenska diplomacija potkraj 2008. godine poduzela u pravcu blokade hrvatskih pristupnih pregovora, što je u konačnici dovelo do odgode hrvatskog ulaska u EU za nekoliko godina, čini se da i sadašnja politička elita u Zagrebu podcjenjuje prijetnje Ljubljane, premda je riječ o vrlo ozbiljnim upozorenjima i situaciji koja bi brzo i lako mogla izmaknuti nadzoru.

Slovenski je ministar najprije nagovijestio probleme austrijskim i njemačkim turistima na njihovom putu do Jadrana u slučaju hrvatskog odbijanja arbitražne presude, da bi se potom na trenutak povukao tvrdeći da su ga hrvatski novinari pogrešno interpretirali, a onda, upravo u intervjuu Novom listu, opširno i detaljno objasnio zbog čega bi skora hrvatsko-slovenska diplomatska kriza zbog arbitraže mogla ugroziti ne samo turističku sezonu, nego i ukupne gospodarske i političke odnose dviju zemalja.

A to je nešto što se još nikad nije dogodilo u odnosima između Hrvatske i Slovenije, pa čak ni u vrijeme slovenske blokade hrvatskih pregovora s EU, kada su odnosi sigurno bili najgori. Iako je u to vrijeme zabilježeno nekoliko pojedinačnih incidenata, kriza nije eskalirala, a tadašnja vlast u Zagrebu čuvala se svih poteza koji bi u Ljubljani mogli biti shvaćeni kao odmazda. Mercator je u to vrijeme jedino u Hrvatskoj poslovao s minusom, no radilo se o spontanoj reakciji hrvatskih potrošača, s obzirom na to da vladajući političari u Zagrebu najčešće nisu dolijevali ulje na vatru, niti su pozivali na bojkot slovenskih proizvoda. Situacija je, unatoč političkoj krizi, ostala pod kontrolom.

Sada bi ipak moglo biti drukčije. Mnogi detalji, naime, upućuju na zaključak da je Slovenija ovaj put odlučna ići do kraja, pa čak i namjerno potaknuti prelijevanje krize izvan uobičajenih diplomatskih okvira, ne bi li tako privukla pozornost Europske unije i time izvršila dodatni pritisak na Hrvatsku. Upravo zbog toga se Erjavec za svoju provokaciju poslužio austrijskim i njemačkim turistima, jer njegov je ključan cilj alarmirati europske prijestolnice i pretvoriti bilateralni hrvatsko-slovenski problem u europski problem, čijim bi se rješavanjem trebala baviti EU, ne skrivajući da upravo od EU-a očekuje da izvrši presudan pritisak na Hrvatsku kako bi prihvatila arbitražnu odluku, unatoč odluci Hrvatskog sabora o povlačenju iz arbitraže.

Erjavec, baš kao i ostali slovenski politički čelnici, sve svoje europske sugovornike već mjesecima uvjeravaju da je arbitražni sporazum između Hrvatske i Slovenije potpisan pod okriljem EU-a, da je riječ o obvezujućem međunarodnom ugovoru te da se Hrvatska nema pravo povući iz tog sporazuma unatoč arbitražnom skandalu kojim je otkriveno nepošteno postupanje slovenske strane. Slovenski čelnici, kad je riječ o arbitražnom skandalu, vješto stavljaju naglasak na »nelegalno prisluškivanje« od strane Hrvatske, skrećući pozornost sa skandaloznog sadržaja snimljenih razgovora.

Tako Hrvatska postaje kršiteljica međunarodnog prava, a Slovenija, koja je nedvojbeno kršila arbitražni sporazum, dakle i međunarodno pravo, postaje braniteljica međunarodnog prava. U vrijeme kada se Hrvatska povukla iz arbitražnog sporazuma u Sloveniji su se mogli čuti radikalni prijedlozi da bi Slovenija zauzvrat trebala povući ratifikaciju hrvatskog ulaska u EU i tako osporiti hrvatsko članstvo u EU, budući da je slovenska strana prihvaćanjem arbitražnog sporazuma uklonila sve prepreke na putu Hrvatske u EU, a sada se osjeća izigranom jer Hrvatska odbija poštovati arbitražni sporazum.

Slovenska politika takve je radikalne prijedloge odbila, ali nije odustala od samog cilja. Umjesto simboličkog »izbacivanja« Hrvatske iz EU, naime, slovenska politika pokušat će stvarno osporiti hrvatsko članstvo u EU predstavljajući Hrvatsku kao nevjerodostojnu i lažnu članicu europske obitelji, kao svojevrsnog uljeza koji nepoštivanjem arbitražne presude ne poštuje vladavinu prava, dakle jednu od najviših vrednota EU.