Ovih smo dana na raznim stranama svjedoci obilježavanja 25. godišnjice međunarodnog priznanja Hrvatske. Između vijesti o osnivanju hrvatske katoličke župe u glavnom gradu Irske jer se pojavila potreba zbog velikog broja hrvatskih iseljenika, u medijima su se pojavile slike koje su nas prisjetile kako nam je to bilo tamo u siječnju 1992. kada se grozničavo očekivalo priznanje Hrvatske kao neovisne zemlje. Vizija i čelništva zemlje i građana bila je identična – izboriti neovisnost i pobijediti u ratu oslobađajući okupirane teritorije. I taj je plan bio pomalo neočekivano ispunjen za samo tri godine nakon Bljeska, Oluje i reintegracije Istočne Slavonije.

Međutim, i tada je napravljena greška koja se kasnije više puta ponovila. Iako su naravno rat i borba za neovisnost bili glavni prioriteti, budući da je Hrvatskoj, ako rat izgubi prijetilo da bude doslovce bačena u more, zaboravljene su podjednako važne stvari. Sve se stavilo na to da se uspostavi okvir – samostalna i neovisna zemlja – a gotovo ništa da se on ispuni. Pa je tako još za vrijeme rata provedena pretvorba i privatizacija na poguban način što je dovelo do toga da su niz vodu otišle brojne tvrtke koje su imale solidnu perspektivu za opstanak. Ta je odluka dovela ne samo do gospodarskog sloma, nego i do velikih podjela u društvu posljedice čega se i danas osjećaju u Hrvatskoj. Tadašnje je vodstvo zemlje predvođeno prvim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom potpuno zanemarilo kakva će zapravo biti zemlja koju vode u neovisnost pa je jedna interesna skupina nametnula svoj model privatizacije i gotovo potpuno neprimjetno, nacija se bavila ratom, postala vlasnik krunskih dragulja hrvatskoga gospodarstva iz vremena komunizma. Osim toga, nametnula je model koji pogoduje uvozu, a ne proizvodnji i izvozu. Tuđman i ljudi oko njega nisu se time bavili, niti su razmišljali samo jedan potez unaprijed – što će biti nakon rata.

Slično se dogodilo i nakon 2000. godine. Sve su vlade, od Račana preko Sanadera i Jadranke Kosor s punim pravom naglasak stavljale na famozne euroatlantske integracije – ulazak u punopravno članstvo EU-a i NATO pakta. Opet se nitko iz samog državnog vrha, baš kao i cijeli politički mainstream, nije bavio time što raditi kada se ti ciljevi napokon ostvare. Nikakvog plana osim golog članstva nije bilo. Usto, cijeli se zavidan gospodarski rast od 2000. pa do 2008. temeljio isključivo na zaduživanju države koja je time gradila infrastrukturu od koje nam dobar dio nije bio ni potreban. Nitko iz vrha tadašnje vladajuće političke elite nije previše brinuo da je struktura gospodarskog rasta ukazivala na sasvim pogrešnu gospodarsku politiku.

Na kraju smo ušli i u EU i u NATO, ali je u gospodarska kriza do kosti ogoljela sve hrvatske slabosti i gurnula nas u višegodišnju recesiju. Sada se, kako mediji javljaju, pojavljuje novi cilj – ulazak Hrvatske u eurozonu. Opet postoji opasnost da se jedan cilj nametne kao jedini i isključiv. A stvar je u tome da bi Hrvatska konačno trebala poraditi na formuli da konačno prestane biti uspavana, troma i prošlosti okrenuta polubalkanska država. I da postane moderna, dinamična i prosperitetna država. Primjera takve transformacije ima. Dovoljno je samo pogledati gore spomenutu Irsku koja je prošla baš taj put.