Zavarivač iz Slavonskog Broda, zove se Viktor, pakira se za Njemačku. Za njim će žena i dijete. Kod kuće nikad posla u struci. Samo konobarenje. Sad je prelomio. Pričica iz Večernjeg, na dan međunarodnog priznanja Hrvatske.

Rođen 15. siječnja 1992., Viktor je vršnjak Republike, zato su mu i nadjenuli to ime, Pobjednik. Danas ima 25 godina i odlazi iz Hrvatske trbuhom za kruhom. Ovo nema smisla, kaže. Živjeti na grbači roditelja i žicati za kavu. Pobjednik se ne osjeća pobjednički.

Kao i za desetke tisuća drugih koji su već napustili domovinu, a i za one koji kuju iste planove, za Viktora je Hrvatska nešto sasvim obrnuto nego za našu političku kastu koja je, s rukom na srcu, proslavila priznanje VIP primanjima, misama i državnim sijelima. Slike se ne poklapaju. Elita u čipki i svečanim odijelima razdragana i optmistična, narod bijedan i pesimističan. Jedna od dviju percepcija je pogrešna.

Četvrt stoljeća hrvatska je sudbina u hrvatskim rukama, nema više Beča, Pešte, ni Beograda. A što smo napravili sa sobom? To treba pitati te 25-godišnje apatične Viktore, koji danas, od nevolje, moraju u gastarbajtere. Oni najlakše proziru ovu žabokrečinu, a još su najmanje ucijenjeni prtljagom koju ti na leđa natovari život. Pa dignu sidro, pokupe dvoje traperica i tri džempera, i hajde.

To što u svojoj zemlji ne mogu do posla možda čak i nije ta sasvim najgora stvar. Najgore je što se ništa ne mijenja k boljemu. Sve se više ljudi smrzava na ovoj zimi bez krova nad glavom u našoj prirodno prebogatoj zemlji koja se upravo natječe za status najsiromašnije u EU-u. Sve više ljudi koji ne mogu do doktora. Sve više djece koja gladuju i sve više javnog novca u privatnim džepovima onih “domoljuba” koji su se znali jako dobro snaći.

Pa svaki taj mladac zna da će mu ćaća sutra imati 2.000 kuna mirovine za 40 godina rintanja u tri smjene, dok ratna buržoazija bere po deset tisuća, i još im je malo. Shvaća da bi on i njegovi roditelji bili na cesti da dida nije otkupio na hiljadu rata taj društveni stan od 47 kvadrata u socijalističkoj četverokatnici kojoj se odlama fasada. Vidi kako politika šuti i likuje kad radnici zahrđale sisačke rafinerije prijete da će tijelima blokirati transport nafte. Kao da je ovdje ikad ijedna radnička pobuna, od Kamenskog pa natrag i naprijed, osujetila planove velikog novca uvezane s visokom politikom.

Vide oni uvijek isti stari nepotizam. Deset Nevistića na jaslama zagrebačke uprave, kao i sve te druge grabežne klanove razasute po Hrvatskoj. Ministra prepisivača kako, kao u nekoj parodiji, predstavlja uime Vlade zakon o autorskim pravima i kor koji ga brani od “harange”. Posebnog uzvanika državnog protokola Horvatinčića na svečanosti međunarodnog priznanja. Ustavnog suca za koga kažu da je primio mito. Na Pantovčaku predsjednicu koja ne dopušta pitanja o svojim putovanjima iako njenu funkciju financiraju građani da radi u njihovom interesu i da im pristojno podnosi račune. Vide da je “hrvatski” HT upravo poslao u inozemstvo 1,86 milijardi kuna. Vide sve i to više neće.

Zatakni za šešir Ministarstvo demografije kad 25-godišnjaci misle da ovdje nema smisla ostati.