SANJA MODRIĆ Svaki šesti ide, kome se živi u gradu smrti?

Špajza

Sanja Modrić

18. studeni 2018 14:32

Foto Pixsell

Donosimo pregled tjedna iz pera naše kolumnistice Sanje Modrić.

PONEDJELJAKSudac pokupio 50.000 kuna za duševne boli, a nije ni spomenut

Pojedinim hrvatskim sucima nema ništa draže nego tužiti novinare i izdavače za duševne boli jer se u tim sporovima a priori pojavljuju kao nadmoćna strana. Njihovi kolege, naime, obično odlučuju u njihovu korist.Sada je tako nadrapao Jutarnji list za 50.000 kuna plus sudski troškovi, jučer zadarski Narodni list, sutra će sigurno neki drugi medij ili novinar. Zagrebački dnevnik pravomoćno je osuđen po privatnoj tužbi splitskog suca i člana Državnog sudbenog vijeća Nevena Cambija. Njega je strašno potresao intervju zastupnika Nikole Grmoje koji je rekao Jutarnjem da je Državno sudbeno vijeće »izvor korupcije«, ali samog Cambija nije ni spomenuo. Grmoja je na sudu potvrdio da je intervju autorizirao, dakle odgovornost je njegova. Ali to nije ništa pomoglo.

Opomena Hrvatskoj zbog drakonskog penaliziranja medija na račun navodnih duševnih boli stigla je ovih dana iz Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu. Povod je presuda zadarskom Narodnom listu koji je također izgubio od suca, današnjeg predsjednika Županijskog suda, kome moraju platiti 50.000 kuna plus sudske troškove. Hrvatskoj državi naloženo je da Narodni list obešteti s pet tisuća eura.

S europskim pravnim standardima zaštite slobode medija ovdje očito imamo veliki problem, ali praksa sudova se ne mijenja. Pa evo i male privatne crtice na tu temu. Dok smo nedavno u hodniku čekali da počne ročište, odvjetnik jednog poznatog suca koji je mene tužio zbog nekog komentara dobacio je mojoj odvjetnici da se ne nada sretnom ishodu: »Jeste li ikada čuli, kolegice, da je ijedan sudac pravomoćno izgubio spor na hrvatskim sudovima?« To je djelovalo kao drska prijetnja. Ali čuli stvarno nismo.

UTORAKPrivatne tvrtke kao odlagališta loših kadrova?

Utopističku ideju o tome kako jednim potezom usrećiti i državu, i privatni sektor, a i opću javnost iznio je uime Hrvatske udruge poslodavaca njihov direktor Davor Majetić. On smatra da je sada upravo idealno vrijeme za smanjivanje ogromnog administrativnog državnog aparata i otpuštanja prekobrojnih i podzaposlenih službenika na plaćama centralne države i jedinica lokalne samouprave. Vlasti bi trebale biti pametne i odmah početi s tim. A trenutak je idealan zato što bi svi koji budu otpušteni, smatra Majetić, vrlo lako našli posao kod privatnih poslodavaca koji više ne mogu naći radnike i ne znaju više što da s tim uopće rade.

Hm, dobro zvuči, ali samo na prvu. Jer, sve kad bi se i počelo s time što zagovara HUP – a neće jer izbori više nisu tako daleko – vlasti sigurno ne bi poslale na cestu najsposobnije nego naj-nesposobnije. Pa zar bi takve uzele privatne tvrtke? Što će im? Da postanu odlagališta lošeg kadra? A, ako ćemo prema dosadašnjim navikama, vjerojatno ne bi htjeli ni starije radnike, ne već one preko 50, a niti one koji bi tražili bolje plaće na kakve su navikli do sada.

Drugi mogući scenarij mogao bi biti da državni sektor zadrži politički podobne, one koji su došli i penjali se u hijerarhiji po raznim stranačkim vezama, a riješi se dijela ostalih. To bi gospodarstvu dalo puno bolji izbor. Ali za građane bi to bilo strašno, a za državne poslove još gore nego sada. Prijedlog je, dakle, fantazija u svakom smislu. Tupost i golemost državnog birokratskog aparata može se preokrenuti samo ispravnom političkom voljom, što je kod nas vječni problem. A privatni sektor može se opskrbiti kvalitetnim radnicima samo boljim plaćama i uvjetima rada. Ništa od Majetićeve sinergije.

SRIJEDA Mamić pod palmama Kiribatija

Nakon što je Zdravko Mamić od jedne nepravomoćne sudske presude i istražnog zatvora već pobjegao iz Hrvatske u Međugorje i zatražio državljanstvo BiH, spremao se u srijedu klisnuti puno dalje, u Ujedinjene Arapske Emirate. Mamićevi odvjetnici navodno tamo već pripremili teren, a Mamić je trebao poletjeti privatnim avionom iz Mostara. No novi bijeg ipak je storniran, vjerojatno zato što Emirati, za razliku od BiH, lakše izručuju optuženike s međunarodnih tjeralica, a Mamiću se ovdje sprema i novo suđenje za izvlačenje novca iz Dinama.

Dok osječka presuda na 6,5 godina zatvora za 116 milijuna u privatni džep čeka drugostupanjsku provjeru, nova još nepotvrđena optužnica tereti Mamića za novih 144 milijuna kuna. Zato mu je za sada ipak bolje ostati tamo gdje jest računajući do daljnjega na zlatni džoker državljanstva. No, kako postoji varijanta da za novo djelo – budući da je teže – ipak jednom bude izručen, Mamić možda razmatra migraciju u neku od četiri državice u Tihom oceanu – Kiribati, Vanuatu, Palau ili Tuvalu – ili u Mikroneziju i Sjevernu Koreju. Samo kod njih nema izručenja.

S novcima koje je ovako ili onako nakrcao u karijeri, može tamo živjeti kao kralj još jedno 200 godina. Uostalom, spretan kakav već jest, mogao bi u Kiribatiju, bivšoj britanskoj koloniji 33 koraljna otoka, organizirati nacionalni nogometni klub. A u slobodno vrijeme sjediti pod palmama i dati da mu se donose curry od jastoga i pacifički kokteli s bijelim rumom i kokosovim mlijekom. Pa nije li to kudikamo bolji život nego u hrvatskom zatvoru kamo ga, kako kaže zgranuti Mamić, žele poslati »neovlašteni tužitelji« i suci koji su se protiv njega podlo udružili u »zločinački pothvat«?

ČETVRTAKHazarderi, bijednici, fair playeri…

Puno se piše o raznim poslodavcima, a imamo ih raznih fela. Doskora najveći poslodavac u državi, nalazi se, na primjer, u zatvoru, čeka suđenje kao i neki drugi njegovi razglašeni kolege iz biznisa i javne uprave. Sud je objavio da bi ga pustio da se brani sa slobode, ali hoće jamčevinu od milijun eura u kešu. To Ivica Todorić, navodno, nema ili ne smije pokazati. Prijatelja u dobru imao je na vagone, sada više nijednoga da mu pomogne.

Drugi paradigmatični hrvatski poslodavac je državna televizija HTV. Otamo bježi kome god se ukaže prilika, ali oni, bogme, i otpuštaju novinare koji imaju nešto protiv ideološke cenzure. Nedavno su dali otkaz predsjedniku HND-a Hrvoju Zovku, a prije toga Saši Kosanoviću koga je sud, međutim, vratio utvrdivši da je uprava HTV-a postupila protuzakonito. To im se redovito događa, nemaju sreće sa sudovima. Ali Kosanović je jedva izdržao ovo ljeto i sada im je sam predao zahtjev za otkaz. Primiti ga natrag – to su morali – ali su ga gurnuli u zapećak i nisu mu dali da radi. – U tri mjeseca napravio sam tri reportaže – kaže Kosanović.

Treći tip poslodavca je vukovarski Sirijac Radwan Joukhadar – danas bi se reklo »migrant«. Ovamo je došao na studije 1969. godine i ostao. U opsadi Vukovara propao mu je cijeli posao, a danas u svojim farmaceutskim tvrtkama i tvornici lijekova zapošljava 720 radnika. Redovito im plaća sve obaveze uključujući božićnice, uskrsnice i druge nagrade. Svi zaposleni imaju besplatan topli obrok. Godišnje stipendira 30 studenata. – Nastojim ljude nagraditi ne samo financijski, nego i brigom o kvaliteti njihovih života – kaže Joukhadar.

Eto vidite, razni poslodavci, razni stilovi. Kao u preferansu. I hazardera, i pokvarenjaka, i fair-playera. Pa kako kome dopadne.

PETAKO čemu pričamo, pa i djecu drže razdvojenu

Iz kvarta u kome je 2011. godine živjelo 600 ljudi, do danas se iselila stotina. I tako u cijelom gradu. Vukovar je u sedam godina ostao bez svakog šestog stanovnika. Na pet koji ostanu, jedan ode, Hrvati, Srbi i ostali. Istraživanje kaže da 70 posto vukovarskih učenika ima prijatelje samo unutar svoje nacionalnosti. Djeca se razdvajaju već u vrtićima, škole su segregirane po etničkom kriteriju. Od tog sramotnog »pedagoškog standarda« ne odustaju ni hrvatski ni srpski dužnosnici na čelu s gradonačelnikom Penavom. Ovdje piju kavu Hrvati, ondje Srbi. Stoji zatvorena jedna jedina multietnička škola – ne bi li, zaboga, sve škole trebale biti multietničke? Kraljevina Nizozemska, koja je gradu za to suvremeno zdanje poklonila 1,3 milijuna eura, sada traži novac natrag. Nema veze, platit će se, samo da ostane kako jest.

To je zasluga te politike koja se u Vukovaru ne mijenja ni nakon 20 i kusur godina. I evo nas danas opet u Danu sjećanja. Zakopavanje u prošlost, uvijek na isti način, s istim govorima, izaslanstvima, ikonografijom i koreografijom. Crna kolona, bijeli vijenci, medijske naslovnice na olovnoj podlozi. Je li došao Pupovac? Zašto je došao? Zašto ne dolazi?

Na današnji dan prije dvije godine objavila sam tekst »Ovakve komemoracije moraju prestati«. Nauživala sam se prijetnji smrću, kletvi i psovki. Sada sam još sigurnija da sam bila u pravu. Vukovaru treba normalan život, ne vječita apoteoza smrti. U takvom gradu ostaje se samo onome tko mora. Ali što bi tamošnji političari bez konflikata i podjela? Od čega bi onda živjeli?