U jednim dnevnim novinama jučer čitam masivan naslov »Među migrantima i peterostruki ubojica«. Dok u Kladuši kampira skupina bjegunaca iz zona rata i siromaštva jer ih vlasti BiH i Hrvatske ne puštaju dalje u EU, policija Unsko-sanskog kantona obavijestila je novinare da su u Bihaću uhapsili izbjeglicu iz neke daleke zemlje pod sumnjom da je u Makedoniji ubio petero migranata.

Informacija iz naslova nije, dakle, pogrešna, iako je još riječ o sumnji, a ne o dokazanom zločinu, pa tome apsolutno fali neki upitnik. No, čak i da je tvrdnja neupitna, staviti takav naslov na članak o izbjeglicama ipak je žalosno neetično i utoliko krajnje nedopustivo.

Zašto je to tako, a jest, svi ćemo lako razumjeti ako pokažemo gdje je problem poigravajući se sa skupinama i kolektivitetima kojima mi pripadamo. Ovakav naslov, naime, sugerira da su svi migranti koji dolaze na naše prostore opasni kriminalci, da od njih treba bježati, da će napraviti najgore stvari i da im se ništa ne smije vjerovati. To se zove poopćavanjem, a generalizacije nikad nisu ni točne, ni opravdane, ni korektne.

Naravno da i među migrantima koji lutaju Europom ima svega i svačega jer svega i svačega naprosto ima u svakoj naciji, gradu, političkoj stranci, u svakoj rasi, među pripadnicima bilo koje vjeroispovijesti, a na koncu – budimo pošteni – i u svakoj našoj malo široj porodici.

Takvi su ljudi. Svakakvi. Dobri i loši. I među migrantima, dakle, posve logično, postoji margina lopova, budala, ekstremista, bit će vjerojatno i pokoji ubojica. Da, jer toga ima u svakom kontingentu u kojem će se istodobno naći mnogo poštenih, finih, smjernih, pametnih i pristojnih ljudi.

Znam, osjećaji migranata za mnoge su daleka stvar. Ne znamo izgovoriti ni njihova imena. Imamo svojih problema. Ne poznajemo njihove kulture. A iz svojih se toplih soba s palačinkama na stolu često ne možemo uživjeti ni u razloge zbog kojih tako fanatično riskiraju svoje živote i živote svoje djece da bi pobjegli iz svojih domova i preko granica svojih država.

Ali promislimo na trenutak kako bismo se mi osjećali da se negdje na isti način generalizira o nama i da se to onda objavljuje u debelim naslovima. Negdje će neki Hrvati počiniti nekakve zločine, ali ne bismo voljeli vidjeti da se o tome piše pod naslovima »A.B., porijeklom Hrvat, ubijao u predgrađu Marseillesa« ili »Besprizorni Hrvati pljačkaju u milanskim robnim kućama«.

Među našim svijetom koji je devedesetih bježao od rata bilo je i kriminalaca. Bismo li, međutim, bili sretni da smo o tome čitali tekstove s egidom: »Među izbjeglicama iz Hrvatske u našem gradu i počinitelji najtežih zločina«?

Pokazat će se da je neki silovatelj katolik koji redovito ide na misu. Ali nitko pri zdravoj pameti neće o njegovom hapšenju izvijestiti pod naslovom »Katolik napao djevojčicu u parku« ili »Žrtva katolika iz Hrvatske otac je troje malodobne djece«.

Na ovo treba skretati pozornost i zato što je poopćavanje i bacanje stigme na druge i drugačije postalo i unutar Hrvatske društveno razorni nacionalni sport. Desni i lijevi. Vjernici i ateisti. Hrvati i Srbi. Građani i Hercegovci. Naslovi su zato jako važni. Oni mogu paliti i gasiti, potpirivati i smirivati. Bolje da gase. Pogotovo jer ima toliko tih koji pale.