Nakon deset godina svakodnevnog rada, posvemašnjeg raubanja i brutalne eksploatacije, nije ni čudo da je vešmašina počela pokazivati gubitak volje za životom. Dobro nije i ranije. Imala je, istini za volju, određenih tegoba i prije. Tako to ide, najprije sve možeš, onda krenu dječje bolesti, pa bolovanja tinejdžerska, da bi pred kraj bilo sve teže. Ali, ne daš se, već brekćeš, stenješ, vrtiš onaj motor silom, samo da bude odjeće čiste. Sama nebesa su zato uskočila u pomoć kada su onomad poslala majstora Polonija na vrata. Danas je on džoker zovi kad god nešto zaškripi s mašinama, oslonac i potpora, čovjek za kojeg znaš da će, poput Gorana Višnjića u Hitnoj službi, činiti sve što može da se život jedne vešmašine ili suđerice spasi, a ne da se namah ide po novu, u sto rata ispeglanu. Polonije je vitez koji hoda naokolo i kojem je misija da produžuje življenje strojevima te tako njihovim vlasnicima štedi živce i novac. Ali, malo je reći da na početku balade oni kojima je majstor zazvonio na vrata nisu ostali u čudu. Majstor, naime, nema jednu ruku, bez koje je ostao za nesreće u tvornici u kojoj je radio.

Majstor bez ruke!? On na vrata, a ti u čudu i ne možeš to sakriti. Neugodno ti pitati što je bilo, neugodno ti pokazati da ne znaš kud bi sa sobom, neugodno ti pitati treba li pomoć da ne ispadne da sumnjaš u čovjeka, a neugodno ti i ne pitati treba li pomoć da ne ispadneš da te nije briga. Sve ti, tko zna zašto, neugodno, a on se ispod brka smijulji. Jer, navikao je. I pomoć mu uistinu ne treba. Sve što je nakon tog starta uslijedilo, bio je zato valcer onog koji zna u dušu kako mašine rade i zašto ne rade kad ne rade. Dio tamo, dio vamo, vijak ovaj, vijak onaj, čudesa neka i popravi se.

Nije trebalo puno kvarova da majstor Polonije postane kućni prijatelj. A kad si s nekim prijatelj, onda pričaš o koječemu, recimo o automobilima. Pričaš o prostranosti njegova renaulta i o snazi mercedesa koji mjerka, jer nema muškarca koji za druge mladosti kakvu mrcinu ne mjerka, a sjetiš se i kako je to nekada bilo, recimo kada se na stojadinu polagao vozački ispit. Bila je zastava 101 i bio je instruktor koji nije znao sakriti da mu se ne mili što učiti mora momka bez šake. Samo, momak bez šake bio je talent. Pa kada su se zalaufali i kada je instruktor vidio da hendikepa tu nema, priznao je školarcu sve; od toga da ga nije želio za đaka, do toga da se grdo prevario jer mu je momče bez šake najbolji učenik.

Slučajno ili ne, u isto to neko vrijeme, nekih nekoliko stotina kilometara južnije, jednog je klinca mati upisala u vrtić. Trajala je ta bitka za upis dugo, nije se u vrtiće moglo tek tako. Uspjela je, međutim, ona. Vrtić blizu kuće, djeca pristojna, ma kako to već u toj ranoj životnoj dobi zna biti, dijete se znalo tu i tamo razboljeti. Uho, krajnici, prehlade. I ništa to ne bi bilo ni problem, ni neuobičajeno, da vrtićkom grupom nije komandirala strašna teta Karmela. Iz ove perspektive gledano, kad se fotografije žute gledaju, posve je neobjašnjivo da netko njenih godina i figure nije već bio u mirovini. No, ne samo da je uredno radila teta namrgođena, već je bila strah i trepet. Teta koja je i pravo i pravda, i ona kojoj je opako na živce išlo to što su djeca tu i tamo bolesna. Pa je na stranu pozvala majku momčića koji se usudio bolovati, da joj kaže kako je prečesto to njegovo bolovanje i kako bi bilo bolje da na njegovo vrtićko mjesto dođe netko na viruse i bakterije otporniji. Majka je poludjela, uslijedio je žešći kraval koji se u familiji i danas prepričava, a riješen je tako da je klinac krenuo u drugi vrtić gdje nikakvih problema nije bilo, pa ni onda kada je zbog slinava nosa morao ostati doma.

Tako je to bilo, ha valjda 70 i neke godine prošloga stoljeća. Sada je drugačije posve, zar ne!? Mora biti, stariji smo, pametniji, svijet je otišao naprijed i mi s njim. Polonije se na ovo samo blago nasmiješio, evo nema neki dan kad je motor valjalo mijenjati. I nije se, reče, bogzna što promijenilo, uvijek je bilo ljudi ovakvih i onakvih.