Nakon što je braniteljskim udrugama u Karlovcu pošlo za rukom zabraniti nastup Momčila Bajagića Bajage na Danima piva u Karlovcu, njihov primjer slijedila je i varaždinska udruga bivših pripadnika Sedme gardijske brigade.

Varaždinski branitelji zahtijevali su otkazivanje današnjeg Bajaginog nastupa na Špancirfestu. Tvrde da ih Bajagin nastup »vrijeđa i ponižava«, jer se radi o pjevaču koji je »otvoreno podupirao velikosrpsku agresiju na Hrvatsku«.

Za razliku od Karlovca, veteranski prepad u Varaždinu nije uspio. Varaždinski gradonačelnik Čehok poručio je braniteljima da Varaždin nije Karlovac i da je Bajaga ionako posljednjih osam godina već dvaput nastupao u Varaždinu. I nikad nije bilo nikakvih problema: niti je itko negativno reagirao, niti se itko bunio.

Prije nekoliko dana u Karlovcu reagirali su, podsjetimo, posve suprotno. Karlovačka dogradonačelnica Andreja Navijalić otkrila je kako su čak i bez pisanog zahtjeva odlučili otkazati Bajagin nastup, jer su znali da postoji takva inicijativa.

Navijalić, naime, smatra da je dužnost vlasti da osluškuje želje svojih građana, a posebno branitelja, koji su zaslužni za obranu grada.

Ova dva primjera dobro ilustriraju ključan problem kada je riječ o sve mahnitijim zahtjevima braniteljskih udruga, kojih je u Hrvatskoj više od tisuću. Braniteljske udruge, baš kao i ostale nevladine organizacije, mogu zahtijevati što god ih je volja.

U to spada i pritisak na vladajuće, pa čak i onda kada su njihovi zahtjevi neprihvatljivi većini društva. Ti zahtjevi ponekad su u raskoraku s društveno-političkim poretkom.

Fundamentalističke katoličke udruge tako već nekoliko godina zdušno lobiraju za zabranu pobačaja, iako bi takva zabrana bila protuustavna. Braniteljskim udrugama upravo ovih dana odjednom je zasmetao i festival ojkanja koji bi se za nekoliko dana u organizaciji srpske Prosvjete trebao održati u Petrinji, tvrdeći da ojkanje ne spada u njihovu tradiciju. Nitko im ne može zabraniti da traže zabrane.

Braniteljske udruge mogu inzistirati na zabrani Bajaginog, ali i bilo kojeg drugog srpskog ili nesrpskog izvođača. Mogu tražiti i zabranu drugih koncerata, kao što su se svojedobno neki bunili protiv metalaca, a drugi protiv punkera. Mogu se pritom i sramotiti i svoje zahtjeve obrazlagati lažnim tvrdnjama. Ni to im nitko ne može zabraniti.

No ključno je pitanje kako će institucije reagirati na takve zahtjeve. U tome se – u snazi i integritetu demokratskih institucija, na svim razinama – ogleda snaga naše demokracije.

Dok su u Karlovcu vlasti unaprijed kapitulirale, u Varaždinu su odbacili sulude zahtjeve, što je svakako ohrabrujuće. Premda takvi zahtjevi na jednoj strani Hrvatsku simbolično vraćaju nekoliko desetljeća unatrag, kada su neke druge veteranske udruge uživljene u ulogu »čuvara revolucije« zahtijevale zabrane nepoćudnih izvođača i kazališnih predstava, danas živimo u demokraciji.

Svatko može naglas zahtijevati što god mu padne na pamet, pa i zabrane, ali to ne znači da takvi zahtjevi moraju biti ispunjeni. Zato je moć »zabraniteljskih« udruga isključivo u spremnosti institucija da ih poslušaju. A to je, u našem slučaju, i pravi razlog za brigu.