Nije pretjerano reći da će katastrofa u Genovi, u kojoj je rušenje vijadukta usmrtilo više od 40 ljudi, pridonijeti dubokim promjenama u politici Italije i Europske unije. Novoj talijanskoj vladi bit će to dodatni razlog za napad na dugogodišnju europsku politiku okrutne štednje, koju smatra promašenom i štetnom ne samo za gospodarstvo Italije, već i za njezinu sigurnost. Nema sumnje da će Rim najesen predložiti povećanje proračunskih izdataka za iduću godinu, posebno za obnovu infrastrukture. To će dovesti do sukoba Rima s Europskom komisijom i Njemačkom – koje su čuvari politike štednje – te do novih podjela u Uniji.

Ne ulazeći u tehničke razloge za rušenje vijadukta u Genovi, valja imati na umu da je sagrađen tijekom talijanskoga gospodarskog preporoda 1960-ih godina i da je stariji od pola stoljeća. Italija, koja u posljednja dva desetljeća ekonomski stoji u mjestu, puna je stare i zapuštene infrastrukture. Lani se srušio nadvožnjak kod Ancone, a prije dvije godine i onaj na prometnici između Milana i Leccea, što je usmrtilo troje ljudi.

Zaista, osovina Njemačke i Francuske u EU-u sve više slabi. Predsjedniku Macronu naglo pada popularnost, a kancelarka Merkel gubi utjecaj na ostale članice Unije, jer je ne slušaju ni njezini koalicijski partneri u Njemačkoj. Dodatna opasnost za jedinstvo Unije upravo je Italija, koja je treća članica po ekonomskoj snazi, a može blokirati namjere dviju najjačih članica i potkopati autoritet europskih institucija.

Međutim, europske institucije, na koje najveći utjecaj ipak ima Njemačka, vjerojatno doživljavaju sudbinu kakvu su i zaslužile – zbog dugogodišnje nakazne politike štednje. Ta je politika stezala remen stanovništvu, a nije imala nikakve ekonomske logike osim da prezadužene zemlje natjera na redovito vraćanje kredita i da omogući preživljavanje eura. Katastrofalni rezultati te politike najočitiji su u Grčkoj, koja se osam godina ne može izvući iz ekonomske depresije, najdulje u povijesti Zapada. Italija pak stagnira već dva desetljeća, otkako je počela ulaziti u eurozonu. Mnogi su već primijetili da je politika okrutne štednje destabilizirala Uniju i potaknula širenje »populističkih« pokreta. Očevi te promašene politike, kako rekosmo, nalaze se ponajprije u Bruxellesu i Berlinu. »Populisti« su njihova neželjena djeca koja im danas dolaze na naplatu računa.