Doista, zar je mladić iz Zaprešića trebao izgubiti život da bi se u javnom prostoru progovorilo o stanju u domaćem zdravstvenom sustavu, u ovom slučaju jednom segmentu tog sutava – hitnoj medicinskoj službi? Da, život je mogao biti izgubljen i da je na teren izašla ekipa u kojoj je i liječnik. No, da je tog nedjeljnog popodnevna na mjesto poziva pristigla takozvana T1 ekipa, rasprave o funkcioniranju hitne medicinske službe ne bi bilo. I ne bismo, i od onih koji njome upravljaju, saznali da je sustav u popriličnom rasulu. Nije to neočekivano. Cijeli zdravstveni sustav je teški bolesnik i nekako je prirodno da je u manjoj ili većoj mjeri bolest zahvatila sve njegove elemente. Na problem hitne medicinske službe ljudi koji u njoj rade godinama upozoravaju. Zaposleni u hitnoj medicinskog službi, međutim, samo su na trenutak dotaknuli svjetla javne pozornice, onomad kada su tražili da im se vrati koncem ’90-tih ukinuti beneficirani radni staž. Nisu samo tada, a i ranijih godina, govorili isključivo o svojim primanjima koja su mala i ljude ne zadržavaju u službi, pa ljudi s 20 godina staža odlaze iz zemlje, a ako u njoj ostaju, traže manje zahtjevno radno mjesto. Govorili su i o organizaciji službe koja bi trebala biti daleko bolja.

No, koga briga za nekakve tamo sindikaliste koji se stalno nešto bune. To im je ionako u opisu posla. I oni će svoje u danom trenutku izverglati, odgovorni će ih pokušati demantirati i sve će proći. Da, dok se ne dogodi situacija poput smrti mladića na ulici Zaprešića. Tada upozorenja sindikalnih bundžija i dežurnih kritičara odjednom postanu stvarnost. Pa, primjerice, saznamo da kod nas u 10 do 17 posto slučajeva postupak reanimacije uspije, dok se vani ta uspješnost mjeri s 50 do 70 posto. Ili, da je smrtnost u prometnim nesrećama 11 do 13 osoba na deset tisuća stanovnika, dok je na razini EU-a četiri do šest osoba. Ti podaci su poražavajući. I govore o organiziranosti domaćeg sustava hitne medicine.

U pripremi su i promjene u zdravstvenom osiguranju koje bi, sudeći po najavama, itekako javni zdravstveni sustav mogle pretvoriti u čisti biznis. Tko ima novac liječit će se, tko nema umirat će. U toj i takvoj socijalnoj državi budućnosti, mnogi se neće usuditi okrenuti broj hitne medicinske službe. Građani Zaprešića spontano su reagirali i na ulici se pobunili zbog onog što se njihovom sugrađaninu dogodilo. Nažalost, zbog svega onog što se u zdravstvu tek planira napraviti buni se i pobunit će se tek šačica onih sindikalnih bundžija i dežurnih kritičara. Većina građana neće, dok ne bude kasno.