Foto Pixsell
Problem je u Hrvatskoj što nikada nismo imali vremena građanima objasniti kako parlament radi, koja je njegova prava uloga i kako izgleda njegov uobičajeni rad
Zastupnik SDP-a Domagoj Hajduković ponovo je ni kriv ni dužan postao utjelovljenje rastrošnosti saborskih zastupnika. Naime, Sabor je prije par dana objavio službene podatke o troškovima koje su napravili saborski zastupnici mimo svoje redovne plaće. Pa je tako ispalo da je ukupno potrošeno dodatnih nešto preko pet milijuna kuna, a da je za svoje potrebe porezne obveznike najviše oštetio baš nesretni Hajduković na kojeg je potrošeno dodatnih 89.913 kuna. Naravno za taj podatak postoji logično zakonsko objašnjenje. Hajduković je naime član saborskih odbora zaduženih za europske poslove, vanjske poslove, međuparlamentarnu suradnju, te izaslanstva Sabora u Parlamentarnoj skupštini Vijeća Europe. Što pak znači da čovjek mora puno putovati, što pak košta. Nije potrošio ni jednu kunu mimo onoga na što ima pravo. I sve je potrošeno tijekom aktivnosti nužnih za funkcioniranje svakog parlamenta pa tako i hrvatskog.
Istina, mediji su ovaj put ipak bili puno mekši prema Hajdukoviću nego što je to bio slučaj prethodnih godina. Tada su danima razvlačili i Hajdukovića i neke druge zastupnike nudeći ih kao prototipe zastupničke rastrošnosti. Naravno, građani koji jedva skupljaju kraj s krajem teško mogu blagonaklono gledati na trošenje novaca za tako asptraktne stvari kao što je međuparlamentarna suradnja. A i mediji se nisu bili baš pretrgali da im objasne da su to uobičajeni troškovi demokracije.
Naravno da se puno toga može zamjeriti kada su u pitanju zastupničke pogodnosti. Recimo čemu služi zastupnički paušal od 1.500 kuna i dodatak na odvojeni život od 1.000 kuna mjesečno. I same su zastupničke plaće nesrazmjerno velike u odnosu na stanje u državi. Ali to je tako u cijelom demokratskom svijetu. Svugdje su političari postali kasta za sebe. Zastupnička je plaća izmišljena kao pomoć prvim socijaldemokratima koji su krajem 19. stoljeća ulazili u parlamente svojih zemalja. Budući da nisu bili ni veleposjednici ni krupni poduzetnici, ne bi imali od čega živjeti. Jer ako su se željeli baviti politikom, morali su napustiti svoj dotadašnji posao, najčešće u rudniku ili tvornici. To što se sve to kasnije pretvorilo u privilegij koji osigurava život na razini puno višoj od prosječnog standarda pojedine države sasvim je druga stvar.
