Iako se mnogi promatrači sirijskih zbivanja danas pomalo iznenađuju – neki radosno, a neki neveselo – šuškanjima o splašnjavanju entuzijazma u odnosima Rusije i Irana u Siriji  i njihovom tamošnjem partnerstvu, priča je zapravo sasvim očekivana.

Niti je dosadašnje savezništvo bilo ogledalo istorijskih odnosa među ove dvije značajne sile Istoka, niti će navodno različito kapitaliziranje najavljivane pobjede njihove koalicije nad onom drugom,  američko-izraelsko-zalivskom uz operativce glavosječe, biti izvan gole interesne realnosti.

To što se mnogi još uvijek rukovode drugačijim aršinima iz doba pravedničkog entuzijazma iza Drugog svjetskog  rata, a ne današnjim isključivim mjerilima interesa jačeg i snishodljivosti poslušnog, osnov je za čuđenje nad onim što je svakodnevica u politici pa i svemu drugom. Sve do Sirije ili Ujedinjenih nacija, naprimjer. Tamo, evo, ne posustaju sa sjednicama sve do Vijeća sigurnosti povodom »palestinskih napada na Izrael«. Aferim!

Otkrivanje odjednom kako  Putin u sirijskoj završnici »napušta« koalicione partnere vodeći računa samo o svojim interesima, pa i izraelskim više nego o Assadovim ili iranskim, prilično su orkestrirane.

U glasovitom američkom časopisu »Foreign Policy« idu i dalje: po njima je Putin inicirao konflikt u Siriji, uknjižio rezultate na svoj konto, a Iran i drugi će sve to platiti. Mnogo je sličnih, rutinskih igara zbunjivanja, posebno otkada su okolnosti na terenu bitno drugačije nego na početku kada su teroristi pobjeđivali.

A zapravo notorno je i za Siriju i sva slična mjesta: tamo su svi samo radi vlastitih interesa, a ne nikakvih povijesnih prijateljstava, tzv. prirodnih koalicija uključujući i vjerske da bi se pomoglo Assadu ili Siriji. Eto kao stalo im do drevnih kultura i civilizacija!

Jasno, Assadovi interesi će se poštivati i braniti, ili zanemarivati do uništavanja s druge strane, onoliko koliko je to interes branilaca ili napadača. U skladu sa svim unutarkoalicijskim interesima.

Priča se ticala  posebno starih država goleme istorije, ali i potencijala za razvoj. Komentari tim povodima, po diplomatskim večerama  i  kuloarima na Istoku s kraja minule decenije bili su, cinično i sluteći jasni: »Otimaju nam se…«

Svjedočio sam tomu onda u Amanu, Damasku, Bejrutu, Bagdadu, među tadašnjim kolegama.

Slutnje su pretočene u zbilju. Mladi revolucionari, nezadovoljnici režimima, snažno su u početku podržani na Zapadu, pa napušteni i ostavljeni teroristima. Stvoreni, finansirani i naoružani »proxy« plaćenici zamijenili su »opozicione vojske« i pustili metastaze… Likvidirani su arapski autokratski lideri, ali i bivši život kojeg se odjednom tamo rado sjećaju.

Rusija i Iran, danas  neviđeno potkopavani i obilježeni kao najveća prijetnja planeti u Siriji i šire tamo jesu došli naravno ciljano, ali ipak, iz drugačijih razloga od mnogih »oslobodilaca«.

Krajem 2009. i početkom 2010., sjećam se, u diplomatskim kuloarima Amana, Damaska, Bejruta…već je jasno naslućivana »krvava demokratizacija« Bliskog istoka. U susretima s kolegama od povjerenja prenosile su se poruke, signali, objašnjenja u kontekstu  svega onoga što taj prostor jeste i »mora da bude«. Posebno pamtim jedan razgovor s ruskim ambasadorom u Amanu, čovjekom velikog iskustva i respektabilnim poznavaocem tog podneblja.

Vrlo jednostavno predočio je tadašnju i buduću »sirijsku« poziciju Moskve, racionalno određenu sviješću o onome što je bila i globalna pa i »sirijska« doktrina američkog kultnog geostratega Brzezinskog: kako dalje dekomponirati 15 država nastalih raspadom Sovjetskog Saveza.

Sjećam se, ambasador je tada predvidio da će Rusija, ukoliko stvari budu išle tim tokom, pomagati logistički Siriju i Assada. Ako se pokaže da je to nedovoljno i da će »mekani stomak Rusije« biti napadnut odatle, s jugozapada, Moskva će radi vlastite odbrane morati da se uključi direktnije – u Siriji.

Potpuno je ista procjena bila i u Iranu, drugoj velikoj zemlji koja je prepreka na putu ovladavanja Evroazijom, a dodatno sanjani zalogaj Saudijskoj Arabiji i tamošnjim šizofrenim ambicijama. Uz stare pokušaje da se bude »vlasnik svekolikog Islama« i gospodar  »opasnim Šiitima« svuda pa i u vlastitoj kući. Otud evo mlađanog Muhammeda bin Salmana kao prijatelja Netanyahuu temeljem podjednake opsesije Iranom, samo iz drugog razloga. Na putu su »velikom Izraelu«. Još gore, potencijalni su vlasnik atomskog oružja koje, kako misli uz podršku Amerike, niko ne smije da ima u regionu sem njih. U toj slijepo interesnoj igri, za Rijad su sada »dosadni višak« i Palestinci, a čak ni Jeruzalem nije nemoguće izraelski. Time je oslabljena konkurencija dominaciji ekskluzivno svetih mjesta islama – onih u Saudijskoj Arabiji. Bolesno, ali ne i nepoznato u političkoj pameti malih i nemudrih.

Rusija hladno, temeljem svojih interesa na Bliskom istoku važedodatno odnose i s Izraelom i Turskom i Iranom. Svoju računicu s Teheranom traži sada i EU, pritisnuta američkim hegemonizmom, danas ekonomskim sutra i sveopćim. Iran zna gdje mu je tu mjesto, ali ne zaboravlja ni istoriju odnosa s Rusijom, osvajačem i u ratovima od 17. do 19. stoljeća i okončanim sporazumima iz Golestana i Turkmenčaja 1813. i 1828. Izgubili su tada oko milion kvadratnih kilometara teritorije u Maloj Aziji i na Kavkazu. Ne zaboravlja se ni  pet stotina streljanih iranskih revolucionara u Tabrizu 1906. u »Ustavnoj revoluciji« koja se nije svidjela Rusiji. Loše je i sjećanje na »komunističku vlast« instalirana u iranskom Azerbejdžanu i Kurdistanu u Drugom svjetskom ratu, a posebno naoružavanje Saddama Huseina u ratu protiv Irana. Sve to im ne potire sličan koalicijski interes s Rusijom u Siriji, a u korist Assada.