Pretpostaviti je da je čitateljima komentara i kolumni preko glave tekstova o Martini Dalić, Vladi, Andreju Plenkoviću, hotmailu, Borgu, padu Vlade, podršci Vlade, Agrokoru. Čitateljima treba dati barem kratak predah od tih tema i preusmjeriti im fokus na neke druge trenutačno donekle potisnute tema, primjerice Jasenovac i Bleiburg.

I dok se u Jasenovcu mora šutjeti, na Bleiburgu se mora govoriti. Govori se svake godine, spajaju se vjerski obredi s političkim govorima, pa se tako ove godine oglasio čovjek iz vrha u Jasenovcu šutljivog HDZ-a i vlasti, glavni tajnik stranke Gordan Jandroković, u funkciji predsjednika Sabora. Tako političari govore o tome kakvi su to zločini počinjeni u svibnju 1945. godine, tko ih je počinio, govore o motivima, ali o tome tko je počinio zločine od 1941. do svibnja 1945. nema službene riječi, kamo li rečenice, jasenovačka šutnja. Dapače, kada se govori o tim zločinima, često se spominju fašistički zločini, ne govori se o zločinima ustaša.

Toj se jasenovačko-bleiburškoj neravnoteži priključila i Hrvatska televizija. Dovoljno je pogledati pregled programa da bi se to zaključilo. Obje komemoracije izravno se prenose i to je u redu. Međutim, što se Jasenovca, ili uopće razdoblja ustaške vlasti i zločina tiče, teško je, u vrijeme održavanja komemoracije na Jasenovcu pronaći u programu HTV-a neku posebnu emisiju, dokumentarni film. Preskače se i »Deveti krug«, prvi jugoslavenski film (i to u produkciji hrvatskog Jadran filma) koji je bio nominiran za Oscar, a koji obrađuje upravo temu ustaškog progona Židova u Zagrebu.

U ponedjeljak uoči komemoracije na Bleiburgu na Prvome je programu u elitnom večernjem terminu emitiran dokumentarni film »Macelj – Titovo stratište«, a u ponedjeljak nakon komemoracije emitiran je dokumentarni film »Magnum crimen 1945.«, oba u produkciji Laudato TV (prvi u koprodukciji s Udrugom Macelj 1945.). Neravnoteža je očita, a ovom zgodom valja se referirati i na najavu objavljenu na portalu hrt.hr za drugi film. U njoj se uz ostalo navodi (a uz ostalo se i za Kozake navodi da su nacija, što je svakako novum), »zašto se nad ljudima koji su bježali od komunističkog režima stranog hrvatskom biću tada nisu poštovala međunarodna ratna prava?« i valja se zadržati na komunističkom režimu stranom hrvatskom biću. Hoće li se time reći da ustaštvo nije strano hrvatskom biću ili su oni koji su išli u šumu ne bi li se borili protiv ustaša potvrdili da je ustaštvo strano hrvatskom biću. Nadalje, ako je komunistički režim stran hrvatskom biću, znači li to da primjerice Andrija Hebrang (stariji) nije bio Hrvat zato što je bio komunist? Znači li to da niti jedan Hrvat koji je bio komunist zapravo nije Hrvat iz čega bi se dalo zaključiti da Franjo Tuđman nije bio Hrvat sve do 1967. godine kada je isključen iz Saveza komunista i umirovljen?

Ovakvim pristupima stvara se netočan i po društvo dugoročno poguban dojam: da su bitne one žrtve koje su etnički Hrvati, a one žrtve koje su prouzročili etnički Hrvati nisu čak ni važne, pa makar među njima bilo i etničkih Hrvata.