Nije tu bio građanski rat, tu je bila seljačka buna. To je do pola bio građanski rat, od pola seljačka buna, zatalasao je o prirodi rata, citirajući svog ujaka iz Mostara, beogradski glumac Sergej Trifunović.

Budući da se voditelj i urednik Aleksandar Stanković od tih Trifunovićevih riječi do kraja »Nu2« nije ogradio, kao od nadimka Slobodana Praljka »Slino«, možemo očekivati da će pravovjerni i domoljubni još jednom ustati protiv ovakvog pokušaja definiranja oružanih sukoba na području nekadašnje Jugoslavije. Možda čak i žešće nego onda kada je Stanković javno ustvrdio da je građanski rat »kada srpsko selo ratuje protiv hrvatskog sela«.

Trifunovićeva, odnosno teza njegovog ujaka, o »seljačkoj buni« djelomično je licentia poetica, nije nova jer ni »rat sela protiv grada« nije nešto što je prvi put nastalo i dogodilo se na ovim prostorima. Naravno da je rat bio agresorski, da ga je pokrenula Miloševićeva velikosrpska ekspanzionistička ratna mašinerija, da je za cilj imao etničko čišćenje i mijenjanje granica. I da, zajednički naum bilo je rušenje jugoslavenskog komunističkog poretka te svega naslijeđenog iz narodnooslobodilačke borbe i Drugog svjetskog rata, kao lošeg i neodrživog, kao glavnog i jedinog uzroka svih nedaća svih naših naroda i narodnosti. Zato je samo u Hrvatskoj sistematski i planski uništeno čak tri tisuće partizanskih spomenika i obilježja.

Nakon svega formirane su nacionalne države, doduše neke nepotpuno, ali međunacionalni, gospodarski i politički problemi samim ratom nisu riješeni. Slika Vojislava Šešelja koji ne može stajati već samo, onako voluminozan (kako je to skakao po hrvatskoj zastavi i kako ga takvog kamere nisu uspjele snimiti?), sjedi prijeteći Hrvatima u Hrtkovcima novim egzodusom, groteskna je metafora tog nikad završenog rata koji se sada vodi »drugim sredstvima«.

Hrvatska i Srbija danas se prožimaju više nego ikad, više nego u onoj zajedničkoj tamnici, one su najbolji neprijatelji, a tom »dogovornom mržnjom« na vlasti se održavaju oni isti ratni subjekti koji su se ispilili iz Miloševićevog i Tuđmanovog šinjela. I koji drugačije ne mogu i ne znaju.

U ovom ratu selo je definitivno pobijedilo grad na svim stranama, jer građana nikada manje nije bilo, a pravo građanstva danas ima sve manje građanskih tekovina. To je, uz pljačku društvenog vlasništva, koja je svuda provedena, kao i ratni plijen na koji svatko u svome toru polaže pravo, glavni rezultat te »seljačke bune«. I dovođenje na vlast i sve važne društvene pozicije tog »palanačkog duha«, odnosno, kao što bi rekao autor »Filozofije palanke« Radomir Konstantinović:

– Palanka je, kaže se, naša sudbina, naš zao udes. Nema niti može da bude promene. Istorija nas je zaboravila, kao u nekakvoj velikoj rasejanosti. Između sela i grada, ovako zaboravljen, svet palanke nije ni selo ni grad. Duh njegov, međutim, jeste duh između plemenskog, kao idealno-jedinstvenog, i svetskog duha, kao idealno-otvorenog.

Kad bi u Titovoj Jugoslaviji ministar obrane bio čovjek koji nije služio vojsku poput Vulina?, dodao bi Sergej Trifunović, a i mi bismo ovdje mogli naći dovoljno sličnih ministarskih bisera. A bit će ih još, jer pleme nakon seljačke bune ne namjerava predati krunu.