Teško je shvatiti što je bilo u glavi Davora Bernardića kada je neočekivano napao IDS prozivajući ga da je HDZ-u omogućio »tihu okupaciju Istre«, a stranke Amsterdamske koalicije zato što se nisu ogradile od moguće koalicije s HDZ-om. I da apsurd bude veći, Bernardić je svoju tiradu protiv SDP-ovih opozicijskih partnera i potencijalnih koalicijskih saveznika izrekao upravo u Umagu, jedinom istarskom gradu u kojem je na vlasti HDZ, i to zahvaljujući koaliciji sa – SDP-om.

Bernardić je ubrzo razuvjerio i one koji su možda pomislili kako se ovdje radilo o još jednom njegovom verbalnom ispadu. U elektronskoj poruci SDP-ovom članstvu Bernardić je ubrzo ponovio sve svoje optužbe protiv IDS-a, GLAS-a, Mosta i Živog zida, amnestirajući jedino Krešu Beljaka i njegov HSS. Riječ je, dakle, o promišljenoj odluci, kojom čelnik SDP-a namjerno antagonizira skoro cijelu opoziciju.

Most je napao zato što je po pitanju Istanbulske konvencije »isto što i Crkva, odnosno klerikalna desnica«, a Živi zid zato što se o tom pitanju uopće nije izjasnio. IDS i GLAS napao je zbog moguće koalicije s HDZ-om, a IDS-ovog čelnika Miletića Bernardić je nazvao »Plenkovićevim glasnogovornikom«, i to zato što je Miletić kazao da u Istanbulskoj konvenciji nema roda. I jednu i drugu stranku optužio je da se nisu javno ogradile od špekulacija oko moguće koalicije s HDZ-om.

Ta je Bernardićeva optužba ponajprije činjenično netočna, s obzirom na to da je glavni tajnik Giovanni Sponza nedavno poručio da IDS nije podržavao, ne podržava, niti će podržati vladu HDZ-a. Kada je riječ o GLAS-u stvar je još očitija. Zašto bi ta stranka, koja je nastala zato što nije htjela u koaliciju s HDZ-om, sada potajice pristala na savez s HDZ-om?

Bernardić se ovim dvojbenim potezom pokušava nametnuti kao jedina prava opozicija. Dok svi ostali tobože šuruju s HDZ-om, jedino on ostaje dosljedan u oponiranju HDZ-u. U tome se krije i glavno proturječje sadašnje pozicije Bernardića i SDP-a. Bernardić, naime, barem na verbalnoj razini, odbacuje bilo kakvu suradnju s HDZ-om, pa tako i mogućnost velike koalicije, dok istodobno napadom na potencijalne koalicijske partnere jednim potezom ugrožava koalicijski potencijal SDP-a.

Denuncirajući liberalne opozicijske stranke, koje je dolaskom na čelo SDP-a obećao okupiti i ujediniti protiv HDZ-a, Bernardić možda, doduše na neobičan način, krči put prema velikoj koaliciji, jer s kim će u protivnom koalirati nakon izbora? Ovdje valja shvatiti da je velika koalicija, odnosno suradnja HDZ-a i SDP-a, pogotovo nakon iskustva s ratifikacijom Istanbulske koalicije, zapravo jedini politički model kojim će biti moguće obraniti postojeće slobode i ustavni poredak od napada radikalnih konzervativnih snaga i populističkih stranaka.

Buduća politička borba, naime, neće se više voditi na lijevo-desnoj razdjelnici, između HDZ-a i SDP-a.

Sustavni napad konzervativnih udruga i stranaka (koje uživaju snažnu potporu Katoličke crkve), na postojeća ustavna prava, zahtijevat će okupljanje svih političkih snaga kojima je zajednički nazivnik obrana liberalne demokracije i sekularne države. To znači savez SDP-a i liberalnog dijela HDZ-a, ali i ostalih liberalnih snaga u zemlji. Čini se da je premijer Plenković na primjeru Istanbulske konvencije to shvatio. Samo ne znamo je li i Bernardić.