U svojoj predsjedničkoj kampanji 2014. godine, kao kandidatkinja HDZ-a i Tomislava Karamarka, Kolinda Grabar-Kitarović zgražala se što tadašnja Milanovićeva vlast nije ratificirala Istanbulsku konvenciju i zahtijevala je od njih da to učine bez odlaganja. Citat:

»Kada postanem predsjednica Republike Hrvatske, žestoko ću se boriti za jednakost spolova. Pozivam na ubrzanje procesa ratifikacije Konvencije o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, odnosno Istanbulske konvencije. Pitam se zašto Hrvatska još nije među državama koje su ratificirale konvenciju? Zašto žrtve rodno uvjetovanog nasilja nisu zaštićene prema standardima ove konvencije? I još jednom pozivam sve da se doista uhvatimo ukoštac s tim problemom.«

Baš sada, kad u Hrvatskoj ne prestaje dosad neviđena gužva oko Istanbulske konvencije, predsjednica je na velikom izletu po Južnoj Americi. U svemu tome ne sudjeluje. Nema je. Obilazi argentinsku dijasporu i hrvatsko svećenstvo. Prima komplimente i zahtjeve da iz Ustava izbacimo ZAVNOH i antifašizam. Ne šalje pisma HDZ-u i partnerima u kojima bi ih pozivala da se smire oko Konvencije jer babaroga ne postoji i da je u Saboru izglasaju, kao što je ultimativno tražila još 2014. godine.

Dok Plenković danima sastanči s vrhom HDZ-a, svojim ministrima, saborskim zastupnicima i koalicijskim privjescima, sriče im pasuse Istanbulske konvencije i uvjerava ih da je »rodna ideologija« fantom i da hrvatska vlast mora napraviti civilizacijski iskorak u borbi protiv obiteljskog nasilja nad ženama i djecom, Kolinda ima svoga posla. Plenkoviću ne pomaže, ne daje ruku, ne javlja se u kamere kao što se ono – a ni oko čega – javljala ispred ograde Bijele kuće. Ne zanima je što se njena stranka grdno posvadila oko Istanbulske konvencije, što predsjedniku njene stranke njegovi potpredsjednici i tajnici sapunaju dasku i što mu pikzibneri poput Hrasta javno prijete referendumom i Crkvom.

Mediji gospođu Kolindu podsjećaju da je 2014. srčano zastupala Istanbulsku konvenciju, ali ona za to ne daje ni pišljiva boba. Ne doživljava ih. Računa da je HDZ u stanju komešanja pa se ne valja zamjerati ni strujama koje dižu glavu. A naša predsjednica uvijek računa.

Na kalkulantske mjere opreza odlučila se već krajem prošle godine, kad je na Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama – a ovi sukobi oko Konvencije već su bili na stolu – redigirala samu sebe iz 2014. i izjavila da iz Istanbulske konvencije treba prihvatiti »sve ono što nije sporno«.

Ali nije predsjednica jedina koja u svakom džepu ima po jedno mišljenje pa vadi kad joj koje zatreba. Za cijelu gomilu važećih zakona i drugih akata koji operiraju terminom roda glasali su svih ovih godina i Davor Ivo Stier, i svi oni ministri i zastupnici HDZ-a koji sada dižu bjesomučnu hajku na Istanbulsku konvenciju, pa i onaj Zekanović koji izgleda kao da je pri punoj svijesti dok fantazira o 30 i 45 rodova koje ćemo, u njegovoj imaginaciji, morati uvesti u Hrvatskoj umjesto muškarca i žene. To su zaboravili, kao i Kolinda, ali treba im stalno svima nabijati na nos što su, kada i o čemu govorili i za što su glasali. A i sebe trebamo stalno podsjećati s kako prevrtljivim i kvarnim profilom svaki dan imamo posla.