Lički »šerif« Darko Milinović izjavio je jučer da njegovi istupi protiv kadriranja u NP-u Plitvice i napada na dio ministara »nisu naštetili ni HDZ-u, a ni Vladi«. Možda on vjeruje u to, ali činjenica je da je upravo on doveo do toga da se prvi put moglo zaključiti da Andrej Plenković ne kontrolira stranku koju vodi.
Već je ranije u nekoliko navrata to bilo moguće pomisliti, primjerice nedavno kad se Plenković neuspješno upleo u priču oko Hrvatskog nogometnog saveza gdje nije uspio isposlovati promjene pa je Davor Šuker ostao u sedlu. Sada mu se događa i slučaj Alojza Tomaševića, osvjedočenog nasilnika kojeg i DORH goni, a koji ne želi dati ostavku na mjesto župana ni pod izravnim Plenkovićevim pritiskom. Sve vrijeme govori se i kako Milijan Brkić ima paralelnu strukturu u stranci, i da s Plenkovićem surađuje s figom u džepu. No, niti jedan od tih primjera nije toliko drastičan kao primjer Milinovića.
Stoga Plenković nije mogao učiniti drugo nego raspustiti lički HDZ. A da je Milinović, kao bivši ministar i alfa i omega najtvrdokornije utvrde HDZ-a, itekako morao na kraju podviti rep, pokazala je već njegova izjava prije sjednice Predsjedništva sinoć. Tada je rekao da ni slučajno nikada ne bi glasao protiv Vlade, čak niti da se vrati u Sabor i iznevjeri svoje građane Like koji su ga neposredno birali za župana. To je rekao nakon osobnog sastanka s Plenkovićem, i u tom trenutku postalo je jasno da je šef ipak šef, i da u HDZ-u ipak nema snage da se ruši predsjednika.
Jasno je i zašto – rušenjem Plenkovića, HDZ bi srušio i vlastitu Vladu, a nema te stranačke desnice koja bi takav potez na koncu ipak mogla opravdati pred svojim biračima.
Jer iznad svega, HDZ-ovcima je ipak cilj vladanje Hrvatskom, podjela utjecaja, moći, ali i resursa. Uz naravno drugi sveti cilj, da nikakvi komunisti ili, kako ih Milinović zove, proesdepeovci slučajno ne dođu do tog zlatnog jajeta. Koliko god se međusobno prezirali, HDZ-ovci ta dva sveta cilja nikada neće dovesti u pitanje, ne zato jer baš toliko vole Hrvatsku, nego jer vole sebe.
