Postalo mi je teško dolaziti na posao, i ne bojim se kaznenog progona, izjavio je bivši ministar uprave Lovro Kuščević 9. srpnja, kad je dao ostavku na tu funkciju. No, čini se da mu je sada postalo teško i ljetovati, i da se itekako mora bojati kaznenog progona nakon što mu je jučer ujutro u kuću na Braču upala policija.

Saborsko mandatno-imunitetsko povjerenstvo još mu mora skinuti zastupnički imunitet, no sve izgleda da je i to na putu. Ako su policija i Uskok ušli k njemu i njegovim suradnicima/šogorima/kumovima s kojima se upuštao u nekretninske afere i prenamjene zemljišta, tada ni skidanje imuniteta kao idući korak vjerojatno neće biti upitno.

Većina u tom tijelu, za očekivati je, postupit će sukladno zahtjevima pravosudnih tijela. Osim što će to biti već tko zna koji u nizu primjera koji dokazuje kako HDZ »jede svoju djecu« bez da se imalo zagrcne, treba imati na umu i da Andreju Plenkoviću slijedi izborna jesen s predsjedničkim izborima koje HDZ i Kolinda jednostavno ne smiju izgubiti, jer tada i njemu pada glava, a gdje ćeš boljeg kapitalca od bahatog, a ujedno i naivnog Lovre Kuščevića?!

Kaznenim progonom jednog takvog političkog egzemplara Plenković dobiva najbolji adut za priču o antikorupcijskoj borbi ove vlade na predstojećim izborima, i nitko mu ništa neće moći prigovoriti o karakteru stranke koju vodi.

Kao i mnogi HDZ-ovci prije toga, i Lovro će biti žrtvovan. Za razliku od SDP-a koji obično pojavu osudi, a druga spasi, HDZ radi suprotno – oni druga ne spase, ali pojavu osude. Doduše lažno, pa najčešće nastave po starom, samo s kojim pijunom manje.

Druga je stvar činjenica da je ubogi Lovro Kuščević pokazao da u jednome HDZ-u ipak nije što je bio – ovako loših muljatora u stara dobra vremena nije bilo…

Ubogi Lovro napravio je sve što se ne smije, a što se vidi iz aviona: dao POS-ov stan šogoru i još mu bio jamac za kredit, da bi ga ovaj potom iznajmljivao; prenamjenjivao kao načelnik poljoprivedna zemljišta u građevinska, i još na jednom takvom sagradio vlastitu kućerinu s bazenom, knjižeći je kao pašnjak; da bi na kraju još i rekao da 11 godina nije stigao riješiti papire, a na pitanje da komentira svoju nekretninu, još je rekao: a koju, ni ne znam koliko ih imam, Bogu hvala.

Uz to, ubogi Lovro još je bio i toliko bahat ministar, da mu rijetko koji prethodni može dati ruku po tom pitanju. Vjerojatno još od Ive Sanadera nije bilo bahatijeg tipa u vladi.

No, za razliku od Sanadera (koji je naivan ispao tek kasnije, danas), ubogi Lovro još je i krajnje naivan: on je s toliko sigurnosti govorio o sebi kao nesmjenjivom i nedodirljivom još prije samo mjesec i pol dana, a već sada mu je policija na pragu. Rijetko viđena naivčina.

U svakom slučaju, priča završava jedino kako je i mogla, totalnim padom jednog lokalnog šerifa iz jedne male otočne općine koja broji – 862 stanovnika. Da, točno tako, Općina Nerežišće koju je niz godina vodio ubogi Lovro kao načelnik i upao u sve te afere, broji niti tisuću stanovnika.

Pitanje je tko im je uopće i dao status općine s tim brojkama, no još je veće pitanje kako ti se uopće može dogoditi da se u jednom takvom mikrokozmosu osiliš do te mjere i počneš si utvarati da si iznad Boga i naroda?!

Doslovno si na pladnju, tada si politički liliputanac, nemaš široku mrežu jednakih takvih muljatora da te štiti, čak i za županijskog načelnika policije nitko si i ništa. Odakle ideja lokalnom šerifu iz tako malog atara da misli da je političkom funkcijom načelnika zaštićen?

U redu, ubogi Lovro u međuvremenu je puno napredovao i postao ne samo ministar, nego i politički tajnik HDZ-a, što nije nimalo ubogo, ali tlapnja o vlastitoj važnosti i nadmoći preko noći vrlo lako pada na tlo, uz zaglušujući tresak.

Da se naš junak Lovro nije toliko junačio, da nije toliko antipatično provocirao javnost svojim izjavama o tim nekretninama, možda ne bi toliko zaglušujuće tresnuo o tlo. Plenković ga je branio koliko je mogao, no ovaj se uporno zakopavao sve dublje i dublje. I sad je to – to. Pedro je nađen, HDZ je spašen.