Najmanje dvije godine zagrebačke se židovske zajednice protive spomeniku svim žrtvama Holokausta u središtu Zagreba, i najmanje dvije godine gradska ih vlast demonstrativno ignorira. Cijela javnost zna da židovska zajednica ove zemlje – preciznije, ono što od nje preživljava nakon što je u Holokaustu gotovo istrijebljena – s punim pravom zahtijeva spomenik ubijenima u Zagrebu i Hrvatskoj, a ne svim Židovima nestalima na prostranstvima okupirane Europe. Za taj zločin, naime, nisu odgovorni Hrvati, nego Nijemci – i oni se s njim kako-tako nose.

Hrvati, međutim, evo već duže od sedam desetljeća ne uspijevaju smoći snage da čista srca i s voljom za istinom progovore o ulozi svojih očeva i djedova u likvidaciji gotovo svih Židova koji su u ono vrijeme živjeli u Hrvatskoj.

A spomenik svim žrtvama, koji gradska vlast kani sagraditi u središtu grada – točno na mjestu s kojega su ustaše slale Židove u smrt – neće taj nacionalni bijeg od odgovornosti ispraviti, nego obrnuto: osnažit će ga i pretvoriti u normu, a glavni grad i cijelu naciju u zatočenike kolektivnog licemjerja, na kakvo nas, avaj, nacionalizam odavna već pokušava priviknuti.

Ipak, ima još vremena da ne bude tako. Premda je Skupština grada Zagreba još 4. lipnja, s 37 glasova »za« i tri »protiv«, odlučila sagraditi Spomenika žrtvama Holokausta, ima još vremena da trajna sramota bude izbjegnuta, te da »spomenik zaboravu« – slobodno ga tako možemo zvati – ili ne bude izgrađen, ili da njegova svrha bude promijenjena, pa bude posvećen ubijenima u ustaškome zločinu, kako bi ova generacija napokon priznala što je od 1941. do 1945. počinjeno u hrvatsko ime, i time otvorila put životu u istini – istini ljudskoj, etičkoj, svjetonazorskoj, povijesnoj, političkoj; istini koja proizlazi iz temeljne i neporecive činjenice da je ustaški režim, uzurpirajući hrvatsko ime, počinio genocid na Srbima, Židovima i Romima, likvidirajući u svojim vlastitim logorima, kada je o Židovima riječ, tri četvrtine od oko trideset tisuća ljudi, koliko ih je ubijeno na području cijele NDH. A od tog zločina, kako neki dobro znaju, prijeratna energična, živa, ambiciozna i nadasve patriotska zajednica nikada se više nije oporavila.

Zagrebačka skupština naprosto treba promijeniti odluku o tome kome će biti posvećen spomenik u središtu Zagreba. Ništa manje, činovnici gradonačelnika Bandića trebali bi prestati širiti praznjikava uvjeravanja kako će grad posebno komemorirati i Židove ubijene u NDH, i to samo nekoliko stotina metara dalje od kontroverznog spomenika, u bivšoj Tvornici ulja u Branimirovoj ulici, još jednome važnom zagrebačkom pogonu koji su ustaše oteli zakonitim vlasnicima – Židovima.

Čak da grad to i kani – premda jamstava naravno nema – valjalo bi pitati, što će Zagrebu na petstotinjak metara dva spomenika ubijenima u Holokaustu? Kani li vlast hrvatski glavni grad pretvoriti u memorijal žrtvama zločina Drugoga svjetskog rata? Ne bismo dakako imali ništa protiv da i Hrvatska i Zagreb prikladno obilježe sva mjesta ustaškoga nasilja, pa da nacija napokon spozna razmjere nasilja poglavnikove terorističke klike – ali čemu još, uza sve to, što svakako jest potrebno, još i spomenik za šest milijuna Židova ubijenih širom Europe u pogromu njemačkih nacista? Kakve veze ima nacistički genocid sa središtem Zagreba, drugoga najvećeg grada zemlje koja se, jedina u Europi, sama oslobodila okupacije od nacista, fašista, ustaša, četnika i ostalih? Zašto, ako već gradimo spomenik Židovima ubijenima na Baltiku, Ukrajini i Poljskoj, ne bismo – ako karikiranje na ovome mjestu nije neprimjereno – sagradili i po spomenik žrtvama svih genocida u povijesti, od onoga u Srebrenici, preko turskoga nad Armencima, do kolonizatorskog u objema Amerikama?

Dakako da je sve to nepotrebno. Dakako da je sve to nedostojno. Dakako da je sve to neugodna revizionistička opsjena. Pristojnim ljudima ne trebaju židovske organizacije i intelektualci – od istaknutih pojedinaca, preko obje zagrebačke židovske zajednice, pa do Svjetskoga židovskog kongresa te izraelskih i židovskih medija – da razumiju kako je u Hrvatskoj nužno komemorirati žrtve ustaškoga genocida nad Židovima, ali i nad Srbima i Romima, kao i ustaško nasilje nad političkim neistomišljenicima. I ne treba to Hrvatskoj zato da se hvasta općenitom i nedorečenom – dakle navodnom – otvorenošću svojega glavnog grada, nego zato da već jednom započne proces masovnoga i cjelovitog spoznavanja pune istine o strahoti hrvatskoga sudioništva u nacističkome zločinu Drugoga svjetskog rata.

Dok to Zagreb ne učini, Bandićev memorijal žrtvama Holokausta bit će tek spomenik zaboravu, a ulicama glavnog grada vući će se repovi one guste magle iz noćne more koja se, sviđalo se to nama ili ne, uistinu bila dogodila.