Ludvig Tomašević ulazi u bitku za predsjednika!? Upitnik je tu reda radi. U bitku će kao čovjek koji nijedne izbore nije izgubio
Kako neslužbeno doznajemo, iz visoko pozicioniranih i poslovično dobro obavještenih izvora, u utrku za predsjednika/icu Republike Hrvatske uključit će se još jedno živopisno lice – Ludvig Tomašević!
Eto ga! Napisano! Hvala bogu na kolumni, formi taman takvoj da sve tu, manje-više, prolazi. Jer, teško je ovakvu vijest objaviti i sprijeda gdje je bijeli papir rezerviran da se po njemu šara ozbiljno, i straga na zadnjoj stranici koja vapi za čudesima. Ali, kako ne objaviti ono u što visokopozicionirani izvori tako vjeruju! Nakon što je osvojio predsjednički mandat u seriji »Novine«, Ludvig Tomašević je jednostavno shvatio kako nema ama nikakvog razloga da to ne pokuša i na ovoj nacionalnoj razini.Ludviga Tomaševića smo, da priznamo i to, vidjeli nema koji dan kako u hladu jednog gradskog kafića ispija malu pivu sa svojom najvjernijom suradnicom. To da ima suradnicu jedna je od razlika u odnosu na seriju gdje su desno i lijevo od njega stajali beskompromisni muškarci, suradnici. Je li to u međuvremenu Ludvig shvatio onu da iza svakog uspješnog muškarca žena stoji, ili je procijenio da će mu u srazu s aktualnom predsjednicom dobro doći i razumijevanje ženske psihe, ostade nerazriješeno, no najbliže Ludvigu sjedi lijepa žena od posvemašnjeg povjerenja. Ludvig Tomašević za kratkog se susreta pokazao iznimno uglađenim, ali nije se tu dalo govoriti o ničem doli o umjetničkom radu, lijepom vremenu i sličnim naoko trivijalnim i uobičajenim temama. O kandidatima za predsjednika ništa, makar i ta tema u nas imala trivijalnog koliko vam drago. Nije, međutim, između redaka teško pročitati koji su motivi nagnali Ludviga Tomaševića da razmišlja o kandidaturi, da se, vjerojatno, i kandidira. Razloga je sijaset, od primjera iz bijeloga svijeta, do gole nam domaće istine.
Svjetski primjer broj jedan nije, kako bi se na prečac moglo misliti, Donald Trump. Amerika je to, zemlja u kojoj svako malo svakojaka čeljad uz pomoć enormnog kapitala zasjedne u predsjedničku fotelju. Pravi primjer je dakako Ukrajina. Tamo je bukvalno glumac postao predsjednikom. Doduše, tamo je komedijaš, humorist, komičar postao predsjednikom, a ne kazališni glumac po vokaciji. To međutim ne znači ništa. To samo sugerira da su se Ukrajinci zaželjeli smijeha i humora i podsjeća na istinu da mi takav narod nismo. Nama, povijest uči, trebaju ozbiljni dramski prvaci, rođeni lideri isklesani na kamenu starom od stoljeća sedmoga, likovi idealni za deseterce što se uz gusle recitiraju, a ako su pri tom skloni stvari rješavati ognjem i mačem, barem mrvicu, kud ćeš bolje.
To je to što se svjetskih uzora tiče. Doma je razloga za kandidaturu Ludvig našao, dakako, još više. Doma ga u bitku tjeraju redom; Kolinda Grabar Kitarović, Zoran Milanović, Miroslav Škoro, Ivan Pernar, a lako moguće da im se pridruži još tkogod jednako potentan. Aktualna predsjednica i bivši premijer! Znajući lik i djelo Ludvigovo on je već u riječi ‘aktualna’ i riječi ‘bivši’ našao dovoljno razloga da uskoči u bitku. Kako je uostalom moguće i je li to normalno da dvije ponajveće stranke u nas, HDZ i SDP, nisu u stanju, ako treba, od golog kamena, od majke zemlje, od zdrava debla hrasta u četiri godine isklesati, uzgojiti, ispiliti i izblanjati prije svega novog kandidata, već posežu za već viđenim!? S jedne strane Predsjednica koju ćemo pamtiti, htjeli ne htjeli, ponajviše po udivljenju s kojim je gledala Donalda Trumpa onomad kad mu je uspjela doći baš onako blizu skuta, a druge premijer kojeg ćemo pamtiti ako ne po suludom razgovoru sa šatorašima onda po trenucima puste socijalne »spretnosti« kao onomad kada je poplave u Gunji stavio u istu rečenicu s pucanjem cijevi od vode u svom stanu. Ne možeš ne voljeti što se Milanović vratio na scenu, jer to sa sobom nosi posve drugu dinamiku, dinamiku boksačkih spektakala iz Las Vegasa, ali ima itekakvog grča u činjenici da smo to već vidjeli i probali i nismo bili sretni. Okusili njega, a okusili i njeno predsjednikovanje koje se ‘ladno dade usporediti s kusanjem mlačne juhe kojoj fali svega, bože prosti, karaktera najviše.
Čovjek poput Ludviga jamačno podnijeti ne može da mu silan potencijal što ga ova zemlja ima dođe u ruke kakvog Pernara, ili Kolakušića, pa da se bezglavo raspača. On raspačat zna bolje. Njih se zapravo Ludvig i ne boji, ako ništa ono zato što ova zemlja nit je Ukrajina da preferira zabavljača, nit je spremna na posve ekstreman rizik pa da glavne uloge dijeli onima koje u nijedan glumački fah ne zna svrstati. Ali Miroslav Škoro, e to je već Ludvigu Tomaševiću izazov.
– Vino mu, graševina mu je, poprilično skupa, ako nije preko 80 kuna butelje, je preko 70 – kazujemo Ludvigu Tomaševiću da se čini nehajno makar nije.
– Ali je dobro! – na to će Ludvig, stari lisac.
Čiji li je projekt taj Škoro? U čijem interesu su ga izvukli iz maca i stavili u anketu HRT-a onako k’o slučajno, da bi nakon toga sve krenulo živahno put naprijed poput omanje lavine!?
Kontrolira li aktualni premijer javni servis, ili ima unutar njega kakvu petu kolonu koja rovari taman tako da mu pučkog tribuna s desna podmeće!? Ili je, baš kao i ex premijer koji bi sada da je predsjednik, kronično nezainteresiran za javni servis i to toliko da se običan konzument, u želji da dobije bolji proizvod, bogohulno zaželi intervencije!? Lijepo prije neki dan u »Otvorenom« HRT-a netko reče, ako je Bujanec taj koji stoji iza Škore, e onda je taj Bujanec puno pametniji nego se kompletnoj javnosti to do sada činilo. Zašto, na koncu, ne Thompson već Škoro, kad je iskreno uvijek isti, i kad mu nikada nije palo na pamet da bude inačica ičija onako kako se čini da Škoro cijeli život želi biti kakav CRO Balašević!? Sve se to, jamačno pita Ludvig Tomašević i sve mu je to jamačno izazov. Jer, sve je to i svih je to on u samo jednoj sezoni dramske serije – zbog koje ga danas zaustavljaju turisti jer su ga gledali kako briljira na Netflixu – vidio, dotjerao tamo gdje im je mjesto i postao predsjednik.
Blažena kolumna, prostor posvemašnje slobode, taman toliko dobra forma da se objaviti može neslužbena informacija dobivena iz visoko pozicioniranog i dobro obavještenog izvora. Ludvig Tomašević ulazi u bitku za Predsjednika!? Upitnik je tu više reda radi. U bitku će, doznajemo i to, ne kao lijevi – kad tamo ionako nitko neće pa ni Milanović, ne kao desni – kad je tamo tolika gužva da svatko desni hoće biti, a ne ni kao populist – kad se ti zidovi ruše, već kao čovjek koji nijedne izbore nije izgubio. Ili mi to barem nismo nikad vidjeli. Svi drugi, ovako ili onako, na svom putu izgubili ponešto jesu. A kako će to fiktivan lik biti predsjednikom? I lik svoga glumca ima, glumca taman takvog da znamo da znade, i to dobro, glumiti predsjednika!
Na kraju krajeva Siniše Pavića
Ludvig za predsjednika
Siniša Pavić
23. lipanj 2019 10:16
Ludvig Tomašević ulazi u bitku za predsjednika!? Upitnik je tu reda radi. U bitku će kao čovjek koji nijedne izbore nije izgubio
Kako neslužbeno doznajemo, iz visoko pozicioniranih i poslovično dobro obavještenih izvora, u utrku za predsjednika/icu Republike Hrvatske uključit će se još jedno živopisno lice – Ludvig Tomašević!
Svjetski primjer broj jedan nije, kako bi se na prečac moglo misliti, Donald Trump. Amerika je to, zemlja u kojoj svako malo svakojaka čeljad uz pomoć enormnog kapitala zasjedne u predsjedničku fotelju. Pravi primjer je dakako Ukrajina. Tamo je bukvalno glumac postao predsjednikom. Doduše, tamo je komedijaš, humorist, komičar postao predsjednikom, a ne kazališni glumac po vokaciji. To međutim ne znači ništa. To samo sugerira da su se Ukrajinci zaželjeli smijeha i humora i podsjeća na istinu da mi takav narod nismo. Nama, povijest uči, trebaju ozbiljni dramski prvaci, rođeni lideri isklesani na kamenu starom od stoljeća sedmoga, likovi idealni za deseterce što se uz gusle recitiraju, a ako su pri tom skloni stvari rješavati ognjem i mačem, barem mrvicu, kud ćeš bolje.
To je to što se svjetskih uzora tiče. Doma je razloga za kandidaturu Ludvig našao, dakako, još više. Doma ga u bitku tjeraju redom; Kolinda Grabar Kitarović, Zoran Milanović, Miroslav Škoro, Ivan Pernar, a lako moguće da im se pridruži još tkogod jednako potentan. Aktualna predsjednica i bivši premijer! Znajući lik i djelo Ludvigovo on je već u riječi ‘aktualna’ i riječi ‘bivši’ našao dovoljno razloga da uskoči u bitku. Kako je uostalom moguće i je li to normalno da dvije ponajveće stranke u nas, HDZ i SDP, nisu u stanju, ako treba, od golog kamena, od majke zemlje, od zdrava debla hrasta u četiri godine isklesati, uzgojiti, ispiliti i izblanjati prije svega novog kandidata, već posežu za već viđenim!? S jedne strane Predsjednica koju ćemo pamtiti, htjeli ne htjeli, ponajviše po udivljenju s kojim je gledala Donalda Trumpa onomad kad mu je uspjela doći baš onako blizu skuta, a druge premijer kojeg ćemo pamtiti ako ne po suludom razgovoru sa šatorašima onda po trenucima puste socijalne »spretnosti« kao onomad kada je poplave u Gunji stavio u istu rečenicu s pucanjem cijevi od vode u svom stanu. Ne možeš ne voljeti što se Milanović vratio na scenu, jer to sa sobom nosi posve drugu dinamiku, dinamiku boksačkih spektakala iz Las Vegasa, ali ima itekakvog grča u činjenici da smo to već vidjeli i probali i nismo bili sretni. Okusili njega, a okusili i njeno predsjednikovanje koje se ‘ladno dade usporediti s kusanjem mlačne juhe kojoj fali svega, bože prosti, karaktera najviše.
Čovjek poput Ludviga jamačno podnijeti ne može da mu silan potencijal što ga ova zemlja ima dođe u ruke kakvog Pernara, ili Kolakušića, pa da se bezglavo raspača. On raspačat zna bolje. Njih se zapravo Ludvig i ne boji, ako ništa ono zato što ova zemlja nit je Ukrajina da preferira zabavljača, nit je spremna na posve ekstreman rizik pa da glavne uloge dijeli onima koje u nijedan glumački fah ne zna svrstati. Ali Miroslav Škoro, e to je već Ludvigu Tomaševiću izazov.
– Vino mu, graševina mu je, poprilično skupa, ako nije preko 80 kuna butelje, je preko 70 – kazujemo Ludvigu Tomaševiću da se čini nehajno makar nije.
– Ali je dobro! – na to će Ludvig, stari lisac.
Čiji li je projekt taj Škoro? U čijem interesu su ga izvukli iz maca i stavili u anketu HRT-a onako k’o slučajno, da bi nakon toga sve krenulo živahno put naprijed poput omanje lavine!?
Kontrolira li aktualni premijer javni servis, ili ima unutar njega kakvu petu kolonu koja rovari taman tako da mu pučkog tribuna s desna podmeće!? Ili je, baš kao i ex premijer koji bi sada da je predsjednik, kronično nezainteresiran za javni servis i to toliko da se običan konzument, u želji da dobije bolji proizvod, bogohulno zaželi intervencije!? Lijepo prije neki dan u »Otvorenom« HRT-a netko reče, ako je Bujanec taj koji stoji iza Škore, e onda je taj Bujanec puno pametniji nego se kompletnoj javnosti to do sada činilo. Zašto, na koncu, ne Thompson već Škoro, kad je iskreno uvijek isti, i kad mu nikada nije palo na pamet da bude inačica ičija onako kako se čini da Škoro cijeli život želi biti kakav CRO Balašević!? Sve se to, jamačno pita Ludvig Tomašević i sve mu je to jamačno izazov. Jer, sve je to i svih je to on u samo jednoj sezoni dramske serije – zbog koje ga danas zaustavljaju turisti jer su ga gledali kako briljira na Netflixu – vidio, dotjerao tamo gdje im je mjesto i postao predsjednik.
Blažena kolumna, prostor posvemašnje slobode, taman toliko dobra forma da se objaviti može neslužbena informacija dobivena iz visoko pozicioniranog i dobro obavještenog izvora. Ludvig Tomašević ulazi u bitku za Predsjednika!? Upitnik je tu više reda radi. U bitku će, doznajemo i to, ne kao lijevi – kad tamo ionako nitko neće pa ni Milanović, ne kao desni – kad je tamo tolika gužva da svatko desni hoće biti, a ne ni kao populist – kad se ti zidovi ruše, već kao čovjek koji nijedne izbore nije izgubio. Ili mi to barem nismo nikad vidjeli. Svi drugi, ovako ili onako, na svom putu izgubili ponešto jesu. A kako će to fiktivan lik biti predsjednikom? I lik svoga glumca ima, glumca taman takvog da znamo da znade, i to dobro, glumiti predsjednika!