Kako neslužbeno doznajemo, iz visoko pozicioniranih i poslovično dobro obavještenih izvora, u utrku za predsjednika/icu Republike Hrvatske uključit će se još jedno živopisno lice – Ludvig Tomašević!

Svjetski primjer broj jedan nije, kako bi se na prečac moglo misliti, Donald Trump. Amerika je to, zemlja u kojoj svako malo svakojaka čeljad uz pomoć enormnog kapitala zasjedne u predsjedničku fotelju. Pravi primjer je dakako Ukrajina. Tamo je bukvalno glumac postao predsjednikom. Doduše, tamo je komedijaš, humorist, komičar postao predsjednikom, a ne kazališni glumac po vokaciji. To međutim ne znači ništa. To samo sugerira da su se Ukrajinci zaželjeli smijeha i humora i podsjeća na istinu da mi takav narod nismo. Nama, povijest uči, trebaju ozbiljni dramski prvaci, rođeni lideri isklesani na kamenu starom od stoljeća sedmoga, likovi idealni za deseterce što se uz gusle recitiraju, a ako su pri tom skloni stvari rješavati ognjem i mačem, barem mrvicu, kud ćeš bolje.

To je to što se svjetskih uzora tiče. Doma je razloga za kandidaturu Ludvig našao, dakako, još više. Doma ga u bitku tjeraju redom; Kolinda Grabar Kitarović, Zoran Milanović, Miroslav Škoro, Ivan Pernar, a lako moguće da im se pridruži još tkogod jednako potentan. Aktualna predsjednica i bivši premijer! Znajući lik i djelo Ludvigovo on je već u riječi ‘aktualna’ i riječi ‘bivši’ našao dovoljno razloga da uskoči u bitku. Kako je uostalom moguće i je li to normalno da dvije ponajveće stranke u nas, HDZ i SDP, nisu u stanju, ako treba, od golog kamena, od majke zemlje, od zdrava debla hrasta u četiri godine isklesati, uzgojiti, ispiliti i izblanjati prije svega novog kandidata, već posežu za već viđenim!? S jedne strane Predsjednica koju ćemo pamtiti, htjeli ne htjeli, ponajviše po udivljenju s kojim je gledala Donalda Trumpa onomad kad mu je uspjela doći baš onako blizu skuta, a druge premijer kojeg ćemo pamtiti ako ne po suludom razgovoru sa šatorašima onda po trenucima puste socijalne »spretnosti« kao onomad kada je poplave u Gunji stavio u istu rečenicu s pucanjem cijevi od vode u svom stanu. Ne možeš ne voljeti što se Milanović vratio na scenu, jer to sa sobom nosi posve drugu dinamiku, dinamiku boksačkih spektakala iz Las Vegasa, ali ima itekakvog grča u činjenici da smo to već vidjeli i probali i nismo bili sretni. Okusili njega, a okusili i njeno predsjednikovanje koje se ‘ladno dade usporediti s kusanjem mlačne juhe kojoj fali svega, bože prosti, karaktera najviše.

Čovjek poput Ludviga jamačno podnijeti ne može da mu silan potencijal što ga ova zemlja ima dođe u ruke kakvog Pernara, ili Kolakušića, pa da se bezglavo raspača. On raspačat zna bolje. Njih se zapravo Ludvig i ne boji, ako ništa ono zato što ova zemlja nit je Ukrajina da preferira zabavljača, nit je spremna na posve ekstreman rizik pa da glavne uloge dijeli onima koje u nijedan glumački fah ne zna svrstati. Ali Miroslav Škoro, e to je već Ludvigu Tomaševiću izazov.

– Vino mu, graševina mu je, poprilično skupa, ako nije preko 80 kuna butelje, je preko 70 – kazujemo Ludvigu Tomaševiću da se čini nehajno makar nije.

– Ali je dobro! – na to će Ludvig, stari lisac.

Čiji li je projekt taj Škoro? U čijem interesu su ga izvukli iz maca i stavili u anketu HRT-a onako k’o slučajno, da bi nakon toga sve krenulo živahno put naprijed poput omanje lavine!?

Kontrolira li aktualni premijer javni servis, ili ima unutar njega kakvu petu kolonu koja rovari taman tako da mu pučkog tribuna s desna podmeće!? Ili je, baš kao i ex premijer koji bi sada da je predsjednik, kronično nezainteresiran za javni servis i to toliko da se običan konzument, u želji da dobije bolji proizvod, bogohulno zaželi intervencije!? Lijepo prije neki dan u »Otvorenom« HRT-a netko reče, ako je Bujanec taj koji stoji iza Škore, e onda je taj Bujanec puno pametniji nego se kompletnoj javnosti to do sada činilo. Zašto, na koncu, ne Thompson već Škoro, kad je iskreno uvijek isti, i kad mu nikada nije palo na pamet da bude inačica ičija onako kako se čini da Škoro cijeli život želi biti kakav CRO Balašević!? Sve se to, jamačno pita Ludvig Tomašević i sve mu je to jamačno izazov. Jer, sve je to i svih je to on u samo jednoj sezoni dramske serije – zbog koje ga danas zaustavljaju turisti jer su ga gledali kako briljira na Netflixu – vidio, dotjerao tamo gdje im je mjesto i postao predsjednik.

Blažena kolumna, prostor posvemašnje slobode, taman toliko dobra forma da se objaviti može neslužbena informacija dobivena iz visoko pozicioniranog i dobro obavještenog izvora. Ludvig Tomašević ulazi u bitku za Predsjednika!? Upitnik je tu više reda radi. U bitku će, doznajemo i to, ne kao lijevi – kad tamo ionako nitko neće pa ni Milanović, ne kao desni – kad je tamo tolika gužva da svatko desni hoće biti, a ne ni kao populist – kad se ti zidovi ruše, već kao čovjek koji nijedne izbore nije izgubio. Ili mi to barem nismo nikad vidjeli. Svi drugi, ovako ili onako, na svom putu izgubili ponešto jesu. A kako će to fiktivan lik biti predsjednikom? I lik svoga glumca ima, glumca taman takvog da znamo da znade, i to dobro, glumiti predsjednika!