Četiri godine kasnije sporazum koji je na kladionicama visoko kotirao kao mogući povod za dodjelu Nobelove nagrade za mir je praktički propao, a do konca mjeseca bi mogao biti i pokopan. Dovoljna je bila jedna kadrovska promjena, ona u Bijeloj kući. Donald Trump je u svibnju prošle godine unilateralno povukao Sjedinjene Države iz sporazuma, iako inspekcije Međunarodne agencije za atomsku energiju nisu registrirale ni jedno iransko kršenje sporazuma. Nakon toga preostalih pet potpisnica (Velika Britanija, Francuska, Njemačka, Kina i Rusija) nastoje održati sporazum na životu, posebno one potpisnice koje su ujedno i članice Europske unije. Međutim, Trump nije samo povukao Sjedinjene Države iz sporazuma. Odlučio je nametnuti sankcije onima koji će i dalje surađivati s Iranom, prodavati mu robu za koju SAD smatraju da se Teheranu ne smije prodavati, kupovati od njega robu za koju SAD smatraju da se od Irana ne smije kupovati. U svibnju ove godine propast sporazuma bila je jasna – Trump je odlučio pokušati svesti iranski izvoz nafte na nulu. Jasno je da time želi ekonomski oslabiti režim u državi čija se ekonomija, a posebno životni standard, još nije oporavila od dugogodišnjih sankcija. Jasno je i da se zapravo radi o glavi iranskom režimu, a žrtva toga, bude li ih, vjerojatno neće biti vrhovni vođa Ali Hamnei, nego politika umjerenog predsjednika Hasana Rohanija. On je na sredini drugoga mandata i moguće je da će američki potezi Irance radikalizirati toliko da na sljedećim izborima izaberu nekog novog ekstrema kakav je bio Mahmud Ahmadinedžad, a čini se da bi takav tip predsjednika više odgovarao Trumpu nego netko koliko-toliko umjeren.

Trumpove političko-ekonomske akcije u Teheranu su izazvale reakcije. Teheran je najavio da će do kraja lipnja prekršiti jedno od najvažnijih ograničena postignutih 2015. godine, ono o ograničenju zaliha uranijeva heksafluorida. Odluči li Teheran tako, a sve ide prema tome, sporazum iz 2015. će i službeno propasti. Velika Britanija, Francuska i Njemačka sporazum još uvijek pokušavaju spasiti, čini se ne više pretjerano energično, ali pitanje je želi li ga spasiti Teheran. Propast sporazuma za Iran znači vraćanje sankcija koje je UN suspendirao. To nije najveći problem, baš kao ni golemi poslovni ugovori koji su već propali. Najveću zebnju izaziva zveckanje oružjem. Od početka svibnja u Perzijskom zaljevu napadnuto je šest tankera, u dva navrata bespilotnim su letjelicama napadnuta postrojenja za vađenje nafte u Saudijskoj Arabiji. Sjedinjene Države te napade pripisuju Iranu, dapače uvjerene su da su u pravu. Iran doista ima sva potrebna znanja, vještine i opremu za izvođenje tako kompleksnih diverzantskih operacija, ali Teheran negira svoju umiješanost u bilo koji od tih napada. A riječ je o napadima na tankere na za naftu najvažnijem svjetskom pomorskom pravcu. Ono što posebno brine jest to što obje strane – i Iran i SAD – govore da ne namjeravaju ratovati. Nije pravilo, ali iskustvo uči da što se češće govori da se ne želi ratovati, vjerojatnost da se zarati raste.