U Turskoj su minule semdice bili lokalni izbori. I teme su bile u skladu sa time, nekako bliže svakodnevnom životu, stomaku i džepu, nego bjelosvjetskim »geostrategijama« i ambicijama velike zemlje na planetarnoj sceni. A bili su i prvi izbori nakon lani prihvaćenog predsjedničkog sistema kojim je Turska dobila novog i svemoćnog »sultana« Tayyipa Erdogana. Bila je zato prilika da raja indirektno, pa i direktno o neprikosnovenom vladaru kaže što ima. Jasno, ne očekuje se od naroda u ovakvom sistemu da preko noći, na izborima, baš potpuno demokratski skreše u brk moćniku sve što zaslužuje ali, mnogi signali ispotiha nadomještaju javne šutnje povodom izbora.

I, glasači su svoje kazali: Erdoganova koalicija, »Narodna alijansa« u kojoj su Stranka pravde i razvoja (AKP) i Narodna demokratska partija (MHP) ostaje dominantna u državi, pobjedom nad opozicionom Republikansko narodnom partijom (CHP). Uz jedno veliko Ali, nimalo nebitno: Erdogan je izgubio najveći i najvažniji grad Istambul s 18 miliona stanovnika, onda glavni grad Turske Ankaru (prvi put nakon 25 godina), pa veliki Izmir, čak i ubjedljivije nego Stambol i Ankaru.

Erdoganovi sljedbenici u državnom aparatu i administraciji, očišćenim od »nepodobnih« nakon još uvijek kontroverznog pokušaja državnog udara 2016. godine, narednih dana i sedmica pokušat će ovaj rezultat uobičajeno dovoditi u pitanje. Bez obzira na to, nad vladavinu i mnoge minule pobjede prvog u Turaka nadvila se ozbiljna sjena. I džaba mu ogromne i neupitne vlastodržačke ambicije protiv bilo koga ko i pomisli da mu stane na put. Posebno je zanimljivo što opozicija koja ga je dobila u više gradova poput ona pomenuta tri, zapravo i nije imala dominantno programski artikuliranog i liderski formatiranog kandidata, vođu, s realnim šansama da povede za sobom veliki broj ljudi, posebno mladih, okrenutih novom svijetu.

Postojeću opoziciju mnogi su smatrali čak i bivšom snagom na samrti. Novi osjećaj – ne samo da nisu mrtvi već i da mogu pobijediti AKP partiju koja od dolaska na vlast 2002. do danas nije izgubila ni jedne izbore – beskrajno je važan i stimulativan. I to na prvim izborima otkako je Erdogan postao bezmalo apsolutistički predsjednik koji bi kao takav mogao biti predsjednik sve do 2029. godine. A hoće li, to je već pitanje na koje se sada malo drugačije gleda. Nakon skoro dvije decenije vladanja, prvo kao svemogući premijer pa onda evo još moćniji predsjednik, činilo se da će vladati vječno. Ovako, opozicija je ohrabrena, a crv sumnje uvukao se među njegove.

Mnogi analitičari skloni su ipak i danas kazati da je Erdoganov poraz u malo više od trećine države bezmalo nebitan. Mada se desio na urbanim prostorima gdje je koncentracija ekonomske snage i demokratskih kapaciteta izrazita. »Sultan« u državi s poslušnicima i dalje neprikosnoveno, čak i iritantno autoritarno vlada vojskom, policijom, medijima i svim slojevima upravljačke strukture. Otud i ono: Ko mu šta može? Nisu ga uzdrmale ni hiljade pohapšenih novinara, profesora, ljudi iz vojske i policije. Nisu to ni stotine hiljada smijenjenih i otpuštenih u školama, administraciji, u državnoj službi koji su bili »sumnjivi« ili tek nedovoljno vjerni režimu. Pukotina se ukazala na drugoj strani. Najveća i bujajuća opasnost za Erdogana i njegove je vidljivo posrtanje ekonomije, pad lire, zaustavljene investicije, sve do ozbiljnog urušavanja mnogih sektora privrede koja se koliko jučer smatrala jednom od najvitalnijih u svijetu.

Naslućeni bumerang sili nije ni u katastrofalnom pomaganju terorista na početku rata u Siriji, odavno tihoj patnji Stambola još od Osmanlija. Ni u lukavštini da se može istovremeno sjediti na obje najvažnije stolice u svijetu, malo američkoj i malo ruskoj. Nije ključni upaljač za otklizavanje nizbrdo ni praktično okretanje leđa NATO-u gdje je Turska donedavno bila njihov ključni igrač na južnom krilu Mediterana. Nije to ni bezmalo histerično pokušavanje da se više od trideset miliona Kurda u regionu proglasi teroristima i pomete ko zna gdje. Nisu pomogla ni tuđa iskustva da se sa Kurdima mora krajnje oprezno, uvažavajući im i poziciju, i istoriju i specifični plemenski mentalitet. Kao i upozorenja da bi ih grubo nipodaštavanje moglo gurnuti u poziciju Izraela i tako u novu regionalnu katastrofu, prije svega po Tursku… Pred mnogim od ovih pojava, nove egzistencijalne muke širokih masa, prethodno razmaženih u dobru na razne načine, postale su mnogo važnije nego što se očekivalo. Erdogan je polako navikao domaću javnost na novu, brutalnu političku realnost. Donekle čak i onu evropsku, gurnuvši je u stranu ucjenom »strašnim« izbjeglicama. I Gulenom je već poprilično zaboravljen.

Priča se polako svela tek na Erdoganovu uvrijeđenost jer mu nije omogućeno da pred svojima bude pobjednik nad nekadašnjim učiteljem, sada najmržim neprijateljem. Ali, eto uz sve ovo glasnih zvona na uzbunu iz drugih izvora, dnevno životnih. Kada je valutna kriza nakon lanjskih izbora srušila liru za 30 procenata, svemoćni predsjednik je optužio Ameriku i Zapad okrećući se Rusiji na terenu koji je, uz ostalo, najosjetljiviji i za Ameriku i za NATO: kupovinom ruske sofisticirane vojne tehnologije, posebno sklapajući sporazum o nabavci raketnih sistema S-400 što su noćna mora i Washingtonu i njihovim najvjernijim saveznicima na Bliskom istoku, mada ne samo tamo.

U sjeni svega ovoga minulih dana su praštale petarde i slavljenički meci i na kurdskom jugoistoku zemlje gdje je njihova opoziciona Narodna demokratska stranka (HDN) uspjela ponovo na sebe da preknjiži okruge koje je preklani preotela vlast uz već tada rutinske optužbe da je riječ o partiji koja je tijesno povezana s teroristima.

Jedna mapa sa zonama glasanja iscrtanim u boji objavljena ovih dana u turskim medijima pokazuje da je velika većina stanovništa koje je dalo potporu Erdoganu i stranci AKP na velikim, uglavnom ruralnim prostorima turske untrašnjosti. Veliki gradovi uz cijelu urbanu mediteransku i turističku obalu u Antaliji priklonili su se opoziciji i pretežno sekularnoj kemalističkoj Republikanskoj narodnoj stranci (CHP), dok biračko tijelo centralnih prostora baštini jaki etnički turski nacionalizam, neprijateljstvo prema Kurdima, a posebno prema Kurdistanskoj radničkoj stranci (PKK). Erdogana danas podržava široki spektar islamista, konzervativaca i turskih nacionalista koji bi sada novi »Nacionalni front« poznate prošlosti u sedamdesetim godinama proteklog stoljeća.Njihovi neprijatelji su pored Gulenista, i ljevičari, liberali, PKK i druge regionalne pristalice onih koji su bili pobornici kurdske nezavisnsoti.

Oko njih su se vazda »vrzmali« i mnogi zapadnjaci sa svojim specifičnim interesima ali, to je druga tema. Erdogan je minulih godina vukao mnoge kontroverzne poteze, od pomoći dolasku islamskim ekstremistima u Siriju ali i »knjiženju« tamošnje nafte sa sjeveroistoka zemlje sebi preko svog sina, do pokušaja stavljanja cijelih oblasti u Siriji pod kontrolu Turske. Kod kuće je vidljiva bila sve grublja retorika, agresivna politika uz uočljivu islamizaciju zemlje. Ipak, i Kurdi i Amerikanci s prijetnjama povodom S-400, hladnoća pa i interne prijetnje »vlastitog« NATO-a, obustava isporuka i poslova s naručenim američkim avionima F-35 i raketnih sistema »patriot« – sve je to ništa pred ubrzanim opštim urušavanjem poslovnog ambijenta posebno u velikim gradovima, padom valute od 5 posto samo u jednom danu uoči izbora, ili pad vrijednosti dionica na turskim burzama od čak 10 posto u samo sedam dana.

Ambiciozna, često arogantna i eksplozivno nametljiva politika Erdogana u žiži je raznih interesa minulih godina u svijetu. Ona se prati, analizira i komentira na razne načine, s i bez uvjerljivih argumenata, ali i uz mnoge navijačke interese i strasti unaokolo. Ipak, govoreći nogometnim rječnikom poznatim Erdoganu – savezni kapiten turskog tima od vlastitih navijača dobio je prvi žuti karton. Ne toliko zbog grubih startova, koliko zbog greške u strategiji i taktici igre na domaćem terenu. Može li on to promijeniti u poluvremenu i nastavku igre, do narednih izbora, vidjet će se. Publika mu je sve nervoznija.