Međutim, europski revizori utvrdili su da je taj plan, sudeći prema ostvarenim ugovorima na kraju trogodišnjeg razdoblja, mogao privući »najviše 236 milijardi eura«, ili trećinu manje od deklariranog. Štoviše, revizori sumnjaju da su europske investicije tim planom dobile neku »dodatnu vrijednost«. Mnogi ulagači, kažu, odlučili bi se na pothvate i bez pomoći Europskog fonda za strateška ulaganja (EFSI), kojeg je Komisija 2015. formirala radi podrške Junckerovu planu.

Preciznije, Junckerov plan pripisao je sebi i u svoje zasluge brojne investicije koje bi se ionako provele zahvaljujući godišnjim planovima Europske investicijske banke, nacionalnih razvojnih banaka, vlada članica Unije i privatnog sektora. Mnoga ulaganja, koje su se već planirala na različitim adresama i pod različitim naljepnicama, Komisija je jednostavno preselila pod naljepnicu Junckerova plana. Na to je svojedobno upozoravao i europski institut Bruegel, tvrdeći da bi se oko tri četvrtine ulagačkih pothvata, na koje se isprva pozivao Junckerov plan, ostvarilo bez njega. Svoj djelomičan uspjeh može zahvaliti tome što su pod kapom Junckerovog plana investitori dobivali olakšice – povoljnije kamate na kredite i dulje rokove otplate.

Za to što plan nije ostvario očekivanja odgovorna je i sama Europska komisija. Ona se proteklih godina neprijateljski odnosila prema javnim investicijama svojih članica, a privatni sektor, na koji je Komisija računala, za investicije nije bio previše zainteresiran. Svojom politikom stroge štednje Komisija je natjerala vlade da u državnim proračunima srežu investicije – od onih u infrastrukturu, do znanosti i istraživanja – te da građanima stežu remen. Ekonomisti već godinama upozoravaju da stroga proračunska štednja smanjuje potražnju u Uniji, usporava njezin gospodarski rast, a na kraju i odvraća investitore od Europe. Međutim, Komisiji i europskom establišmentu teško je priznati da su oni glavni krivac za pad investicija, za sve veće ekonomsko, tehnološko zaostajanje Europe i za nezadovoljstvo ljudi. Jednostavnije im je obmanjivati javnost o svojim »uspjesima« i istodobno upirati prst u »populiste« i njihove »lažne vijesti«.