Ministar gospodarstva Darko Horvat, kao ni njegovi kolege u vladi premijera Andreja Plenkovića, ne moraju strahovati da će ljudi u plavim radnim odijelima pod prozorima Banskih dvora pjevati »Budi se istok i zapad«. Niti će itko dodati »Budi se sjever i jug«. I nevjerojatno je kako je ministar Horvat uspio pacificirati industrijske radnike, škverane, da nikome ne pada na pamet prosvjedovati nakon što ih se više od godinu dana zavlači, a to zavlačenje je u zadnjih nekoliko mjeseci preraslo u socijalno mučenje. Sva ta iscrpljujuća priča oko sudbine pulskog i riječkoga škvera pretvorila je ljude koji su ponosno odlazili na posao u nemoćne robot(v)e koji čekaju hoće li Godot doći, a Godot nikako ne dolazi. Ministar Horvat sada najavljuje da će se sigurno nešto dogoditi do 25. siječnja i da će se pojaviti strateški partner koji će podmetnuti leđa i spasiti brodogradnju, stratešku gospodarsku granu. A proleteri dolaze na posao i šute. Na pamet im ne padaju nikakvi žuti prsluci. Oglase se sindikalni čelnici, udare malo po Horvatu i po Plenkoviću, i onda opet muk na riječkim i pulskim navozima. Gotovo da čovjek ne povjeruje. A bilo je gorih vremena, gorih režima i gorih vlasti. Pa narod nije šutke trpio. Pjevao je i pjesmom tražio svoja prava. Udaralo se palicama po čovjeku, ali radnik je bio ponosan.

Prije jedno dva mjeseca Valter i Igor su odlučili otići iz »3. maja«. Sami. Valter je rekao da ga je sram da dolazi na posao i da mu netko daje milostinju. Našao je drugu šljaku vrlo brzo. Nekako u isto vrijeme kada je Valter uzimao radnu knjižicu, Igora sam sreo na Korzu. Pio je kavu s kolegom. Idem na neku presicu i proklinjem svoju tužnu sudbinu. Te ne da mi se, dosta mi je ove lude šljake, sve me neka muka hvata. I nakon mog monologa pitam ja Igora što u to doba, a bilo je oko 11, radi na Korzu. Znam da se iz projektnog ureda nije tako lako izlazilo. I mislim da nije bolovanje, sačuvaj Bože. Čovjek bezbrižno kaže da su on i kolega prije nekoliko dana dali otkaz i da su se prijavili na biro pa riješili da popiju kaficu. Sve ga gledam i mislim kako će prasnuti u smijeh. Ali smijeh nikako da krene. Samo lagani osmijeh zadovoljna čovjeka koji je napravio ono što je riješio i što mu se činilo jedino logičnim. Igor je našao posao vrlo brzo u jednoj riječkoj tvrtki i sada crta brodove za neke Skandinavce, ili tako nešto. Išli smo nedavno na koncert Vlatka Stefanovskog i pitam ga kako mu je. Kaže da je super, ali da mu je žao kolega koji su ostali u škveru. Iskreno mu je žao »3. maja«, ali je pesimist i jedino se nada da će neke od onih s kojima je crtao brodove povući u neku normalnu firmu.

Zašutjeli smo oba kada je Stefanovski krenuo s »Mamurnim ljudima«, s onim stihovima »Ja ne pratim štampu jer unapred znam/na dobre mi vesti ne miriše dan/prespavati jutro, prespavati vek/kako li je tek«.

Ni Valteru nije loše jer radi vrlo sličan posao kao i u »3. maju«. Objašnjava da je jedino nezgodno što je na terenu. U Puli. U Uljaniku. Gdje je prije nekoliko mjeseci odlazio kao radnik »3. maja«. I Valteru je žao kolega koji su ostali u »3. maju«. Zvao ih je da dođu u njegovu firmu jer ima posla za dečke koji znaju svoj posao, koji su majstori. Ali oni i dalje čekaju.

Meni se nekako činilo da »3. maj« nikada neće doći u situaciju u kojoj je danas jer sam bio uvjeren da je onaj spomenik brodograditelju koji kao David drži brod u rukama kao totem koji čuva to sveto industrijsko mjesto na Kantridi, da će sve one dušmane i razbojnike koji su kidali supstancu tog poduzeća pohvatati poput dobrog diva ona Kruppova dizalica čiju vrijednost sada, eto, procjenjuje stečajni upravitelj kojega je imenovao Trgovački sud u Rijeci. Skoro mi je došlo na pamet da stjeram Valtera i Igora kvragu kao izdajnike jer nije pošteno napustiti brod koji tone, brod koji su zajedno gradili sa svojim kolegicama i kolegama. Prešutio sam. I neka sam. Jer nisam vidio ono što su njih dvojica znala, što su znale stotine onih koji napuštaju pulski i riječki škver. A znali su da ni jednu hrvatsku vladu nije bilo briga za brodogradnju dok god se na račun brodogradnje moglo uhljebiti svoje politički podobne aparatčike, a uz to nikome na pamet nije palo kontrolirati tijek državnog novca koji se upumpavao na račune »3. maja« i Uljanika.

Znali su da ovu državu nije briga za proizvodnju i da će »3. maj« i Uljanik šaptom pasti. Bez da za to itko odgovara. Valter je svoju odluku o odlasku donio nekako nakon prosvjeda u Zagrebu na koji je išao. Shvatio je tada s kim ima posla i ispred Banskih dvora i u Banskim dvorima. Ponos mu nije dozvolio da baci koplje u trnje za tri plaće i nekoliko minimalaca. A upravo je ministar Horvat, zajedno s kolegama ministrima i premijerom Plenkovićem, doktorski odradio pacifikaciju ljudi u trlišima. Ubili su u njima svaku pomisao na protest, na krik. I svima nama pokazali da se kao društvo nećemo boriti s pjesmom na usnama – može Budi se istok i zapada, može Lijepa naša domovino, za ono za što se vrijedi boriti. Za ljudsko dostojanstvo, za pravo na rad, za pravo na istinu, istinu o tome što je onima koje je narod birao najprije u zakonodavno tijelo, a onda u izvršnu vlast zaista bitno kada je riječ o društvenoj supstanci. Bi li itko normalan očekivao da se u jednoj Njemačkoj ugasi autoindustrija – šaptom, je li moguće da se u civiliziranom svijetu vlade odreknu proizvodnje, je li moguće da se Internacionala iskarikira stihovima: »Ostajte sjediti vi zemaljsko roblje i čkomite«. Eto, u nas je moguće. Eto zašto su moji drugovi bezbrižno pili kavu na Korzu kada su se prijavljivali na biro rada.