RIJEKA – Nemoguće je ostati ravnodušan pred velebnošću riječke Palače Šećerane, s koje polako ali sigurno pada skrama godinama taloženog tužnog propadanja.

Stubište kakvog se ne bi postidio ni Beč u najboljim danima, saloni beskonačno visokih stropova, »valoviti« balkon s jednako takvom ogradom od kovanog željeza, oslici pred kojima se može stajati koliko god se ima vremena… sve to i puno više još je uvijek u naznaci; još su uvijek u Palači radovi, ali naš je novi obilazak njome ukazao na činjenicu da smo sada već debelo odmaknuli i da bi se najave skorašnjeg otvorenja novog Muzeja grada Rijeke doista mogle obistiniti.

Naš Vergilije u novom Muzeju dizajnerica je postava Nikolina Jelavić Mitrović, koja je u ovom trenutku jedna od najzaposlenijih i najodgovornijih osoba u projektu njegova useljenja.

Radovi u Palači su u punom jeku, snimio Marko Gracin

Počelo je, naime, opremanje prostora, i sada sve ono što je ona zamislila, a što joj je donijelo pobjedu na natječaju za osmišljavanje postava Muzeja (koji ide u paketu i s »Galebom«), mora biti posloženo kako treba. Samo je tijekom našeg obilaska imala nekoliko intervencija u prostoru koje će se itekako vidjeti. No krenimo redom, kako nas je naš Vergilije vodio.

Salon veduta

Za Nikolinu ključna su dva kata Palače: prvi, koji se bavi poviješću Rijeke, i drugi, koji priča priču o Palači Šećerane, ali i cijelom kompleksu.

– Evo tu već nisam sigurna da svi znaju da su bila zapravo tri kompleksa, a ne jedan; jedan je, dakle ovdje, drugi je kod Mornaričke akademije, a treći na Mlaki, gdje je Rafinerija. U Muzeju ćemo imati ortofoto Rijeke na podu, što će pokazivati obrise tog ogromnog kompleksa – govori nam Nikolina, sigurna da bi povijest Rijeke išla sasvim drukčijim tokom da nije bilo privilegija Karla VI., kada Rijeka postaje slobodna luka, te osnivanja Šećerane 1750. godine.

– Rijeka je tada mali, mali grad, a dolazi tisuću novih ljudi odasvud. Tri su direktora… – govori Nikolina htijući nam to i pokazati na drugom katu Palače – A di je nestala ta ploča, majku mu? Evo je! Ovako, cijeli drugi kat je posvećen Rafineriji, odnosno kompleksu, odnosno ovoj Palači; to se cijelo vrijeme sužava – danas smo samo na Palači, a nekad je ovdje bilo jako puno zgrada – kaže Nikolina pokazujući nam tlocrt kompleksa i Palača je doista minimalna točkica na njemu.

Prvi je salon ispijanja čokolade, odnosno šećera, pa njegov bijeli stakleni pod simbolizira upravo šećer. Nikolina nam usput priča i povijesnu pozadinu priče, jer je zanimljiva, iako to, dakako, nije u njenoj ingerenciji, već dobra volja da se informira o prostoru kojemu radi stalni postav. Pa tako veći dio kapitala za novu kompaniju dolazi iz Antwerpena, a manji iz Beča. Marija Terezija radi, dakle, multinacionalnu kompaniju i šalje svoga čovjeka da po Europi traži novce i »know-how«. Beč želi da kompanija bude u Trstu, ali oni koji daju novce kažu ne, kompanija će biti u Rijeci. Zanimljivost je i da su uvijek bila tri direktora.

– U jednom času, jedan od tih direktora obnavlja Palaču. Ima ploča o tome, baš je restauriraju – kaže Nikolina dok ulazimo u prekrasni Salon veduta, u kojem restauratori još uvijek rade svoj posao uz laganu glazbu iz muzičke linije i šum vjetra u najlonskim zavjesama.

Voditeljica nam objašnjava da su to oslici imaginarnih veduta, ali s orijentalnim motivima, što je bila moda onoga doba kada se htjelo pokazati bogatstvo. Naime onaj tko daje slikati orijentalne motive, nešto o tim motivima zna, tj. tamo je bio, što znači da ima novaca.

Kreiranje atmosfere

– Ovo gdje se nalazimo bila je upravna zgrada, ali i skladište, a mislimo da je bilo i stambenog prostora. Kad je jedan direktor umro, popisana je sva njegova ostavština: od knjiga do doslovno probušene čarape – govori Nikolina, koju pitamo koliko je dugo u ovom projektu.

– Bit će već dvije i pol godine. Ma ja sam o svemu tome čitala da bih mogla napraviti bolju prezentaciju. Ervinov (Ervin Dubrović, direktor Muzeja grada Rijeke, op. a.) posao je da mi da sadržaj, eksponate, tekstove, ilustracije, a moj je da to pretočim na način da ljudi koji dođu razumiju što se htjelo reći. Moja je uloga kreiranje atmosfere – kaže Nikolina.

snimio Marko Gracin

No kolika je onda njena sloboda? Kaže da je tri stvari više upućuju, nego što je ograničavaju: sadržaj, eksponati i prostor.

– Ali zadnja je Ervinova; ja mu predložim ideje, a onda razgovarajući dođemo do konsenzusa. Razgovaramo vrlo otvoreno i to je jedna lijepa partnerska suradnja – kaže Nikolina, ujedno odgovarajući i na naše pitanje o završetku njenoga posla.

– Moj posao je gotov kad gradonačelnik otvori »kuću«. A možda i kasnije. Evo dolje ima dosta multimedije i raznog pomoćnog alata koji nam omogućuje da ispričamo priču. U Salonu veduta imamo tako velik punkt koji ima četiri »touch screen« ekrana u kojima možete saznati o restauraciji zgrade, freskama, o istraživanjima i slično i možete upravljati rasvjetom, osvijetliti neki određeni segment koji čitate – kaže Nikolina i vodi nas dalje.

– Ovdje je jedan mali salon, vidite ova dva kako su slatki. (Gledamo u veći oslik na kojem su dva sitna čovječuljka za koje se ne zna hoće li se poljubiti ili potući, op. a.). Ovdje ćemo staviti jedan stol i četiri stolice i tu će biti vitrinica sa šećernicama – kaže Nikolina i krene nam tumačiti proizvodnju šećera od trske i propast kompanije kada se pojavila šećerna repa. Imamo dojam da Nikolina ne voli šećernu repu, jer je uništila »njenu« tvornicu. U ovoj prostoriji će biti i replika konačnog proizvoda, glave šećera, odnosno kampanula (jer sliči na zvono), koja će se moći i rezati.

Povijest Rijeke

U velikoj dvorani izlazimo na balkon koji nas oduševljava svojom valovitom linijom, kao i pogledom na more, koje je nekad, dakako, bilo puno bliže. U ovoj velikoj prostoriji bit će otvorenja izložbi, razni drugi sadržaji. Nakon nje idemo u prostoriju nalik onoj u kojoj je priča o proizvodnji šećera. Palača je, naime, građena potpuno simetrično pa je takva i priča: dok se tamo pripovijeda o procesiranju šećernog sirupa, ovdje je proces dolaska do završnog proizvoda.

snimio Marko Gracin

– Ovdje u sredini će biti vitrina s kalupom, originalnim, kao zvijezdom sobe, a okolo će biti šećerne glave – kaže Nikolina i objašnjava da će sljedeće tri sobe biti galerija. Uto je zaustavlja radnik i moraju rješavati gabarite za slike. Čini nam se kao da se cjenkaju centimetrima.

Sad smo stigli do duhana. Prvo je šećer, koji propada zbog repe (prokleta repa!), a onda dolazi duhan. Nakon propasti Šećerane iscrtava se pomno cijela kompanija radi prodaje; zato to i jest tako dobro dokumentirano. Prvo je tu bila vojska, a onda je došla tvornica duhana.

– Ovdje bismo kao pandan Salonu šećera napravili Salon duhana. A kad ta tvornica prestane postojati, dolazi tvornica »Rikard Benčić«, pa ćemo imati elise i druge njene proizvode, ovdje u hodniku – kaže Nikolina i vodi nas na prvi kat, koji priča povijest Rijeke.

snimio Marko Gracin

U prvoj sobi je deset važnih točaka u povijesti Rijeke, od prapovijesti. Zatim je soba »Šećer, papir, čelik« o trima razdobljima riječke povijesti preko tih materijala. Nakon toga je kronološka priča vezana uz Karla VI. i Habsburgovce, odnose prema Veneciji i tako dalje.

– Nakon toga ide priča o torpedu, pa o Mornaričkoj akademiji, pa prostorija koju je oslikao Fumi, prostorija o algama, tvornici namještaja, priča o hrani – ne možete bez hrane, preko hrane vidite sve te razne utjecaje i iz kontinentalnih i morskih krajeva. Meni je fascinantno kako je Rijeka uvijek na granici, sve do ujedinjenja, pa imamo jednu sobu koja se bavi time; zovemo je Riječki orao, ali bavimo se izmjenom puno država i državama koje su tu, na granici. Onda imamo malo priče o iseljavanju, pa o kazalištu, pa Drugi svjetski rat, pa Rijeka kao luka nakon ‘45. koja se izgrađuje, pa mini priča o utrkama na Kantridi i na Grobniku. I tu završavamo s Domovinskim ratom – nabraja nam Nikolina, napominjući da je u hodniku priča o riječkoj muzici kroz dekade, od 50-ih nadalje.

Kronologija Palače

Na polukatu, odnosno na odmorištu, bit će kronologija Palače, od same gradnje pa do danas, a jedna prostorija prikazivat će kronologiju Rijeke od početka 17. stoljeća pa do 2020. s nekim odabranim eksponatima Muzeja.
Nakon što nam je pokazala presliku jednog Klimta u »kazališnoj sobi«, Nikolina kaže: »Uvijek je neki ritam; u rečenici je točka ili zarez, a ovdje je taj odmor ova soba, u kojoj se može prelistati katalog, časopis…«
Nikolinu jako veseli prostorija s onim riječkim orlom, ali jednakim žarom priča i o prostorijama s tzv. lakom industrijom, riječkim dućanima, Mornaričkoj akademiji…

snimio Marko Gracin

Primjećujemo distinktivnu rebrastu drvenu zidnu oblogu, koja podsjeća na palete, kao i okrećuće elemente u tu oblogu postavljene. To je Nikolinin potpis.

– Uvijek imam takve stvari; ljudi vole dirati. Meni je ovo 13. stalni postav, uz 131 izložbu koju sam napravila i mogu reći da pogotovo djeca jako skuže što mogu dirati. Odrasli se uglavnom ustručavaju, ne svi, naravno, ali djeca kuže, a ako se djeci muzej svidi, onda smo riješili problem budućih posjetitelja muzeja. A muzeji su čuvari našega identiteta – kaže Nikolina i dodaje da će za njih, ali i za odrasle koji se neće ustručavati, jasno, biti raznih mogućnosti – od probavanja šešira, okretanja raznih elemenata, pipkanja »touch screenova«, odgovaranja na pitalice, a moći će i »kuhati«, virtualno ubacivati razne sastojke u lonac i isprintati si recept.

Na odlasku iz Palače, Nikolina nam još pokazuje prikaz odnosa Habsburške Monarhije i Venecije u kontekstu Rijeke, odnosno njenih proverbijalnih granica, što joj služi da nam pojasni svoju filozofiju, ili stav o tome kako ispričati priču.

– Ja volim razmišljati tako da didaktički pomognem posjetiteljima da što lakše skuže temu. Naravno, tu su tekstovi, ali ja želim to i slikovito pokazati – zaključuje Nikolina naš obilazak Palače Šećerane pa je, konačno, puštamo da se vrati svome poslu, koordinaciji unosa elemenata u budući Muzej grada Rijeke, koji će, po svemu sudeći, biti na ponos građanima Rijeke.