Švedska književnica Linda Bostrom Knausgard (1972.) literarni je ugled u domovini počela stjecati još 1998. godine objavljivanjm debitantske zbirke poezije, da bi potom s nekoliko romana i jednom zbirkom kratkih priča postala jedna od najznačajnijih švedskih autorica, priznata, poznata te prevođena i izvan granica domovine. No, od sredine prve dekade 21. stoljeća pažnju šire javnosti počela je privlačiti ne samo književnošću, već i činjenicom da joj je ustanovljen bipolarni poremećaj pri čemu je ona otvoreno istupala u javnosti te govorila o toj psihičkoj bolesti, životu uz nju, liječenju i svemu drugome što prati život ljudi koji pate od te bolesti.

Godine 2005. o toj je temi napravila vrlo zapaženu dokumentarnu radijsku priču, a prošle je godine iznimnu pažnju švedske javnosti privukla romanom »Oktoberbarn« u kojem je iznova obradila tu temu.

Krhotine svijesti i prošlosti

Pod naslovom »Oktobarsko dijete« ta se svake pažnje vrijedna knjiga pojavila ovih dana i u Hrvatskoj u izdanju Naklade Ljevak i u prijevodu Željke Černok pa tako i naši čitatelji, uz brojne europske – jer je knjiga već prevedena i na engleski – mogu steći uvid u najdramatičnije trenutke života ove spisateljice, donedavno supruge norveškog književnika Karla Ovea Knausgarda, odnosno majke čak četvero djece.

Za literarnu obradu teme o kojoj je 2005. godine progovorila kroz medij radija, Bostrom se odlučila onog trenutka kad je shvatila da joj liječenje može negativno utjecati na književno stvaralaštvo. Naime, u njenom su slučaju liječnici bipolarni poremećaj odlučili liječiti – elektrošokovima! Iako je taj zloglasni oblik liječenja u nekim zemljama (Italija) zabranjen, a i u onima gdje zabrane nema rijetko ga se propisuje, Bostromovu su uspjeli uvjeriti kako terapija elektrošokovima nije više ono što je nekada bila i što je prikazano u filmskom remek-djelu »Let iznad kukavičjeg gnijezda«. To je, govorili su joj liječnici, slično onome kada restartate kompjutor – pobrišu se neke loše stvari, očisti sustav i sve krene iznova.

Linda Bostrom Knausgard: Oktobarsko dijete

Bostromova im je vjerovala te provela neko vrijeme na terapijama primajući elektrošokove koji su, svjedoči to knjiga, bile bolni, teški i mučni. Da bi što vjernije čitateljima prenijela iskustva osobe koja dozvoljava da joj se elektrode prislone na glavu te kroz mozak i tijelo pusti struja, autorica je odlučila pripovijedati na način kako se tada i osjećala, a to znači da nam svoju priču prenosi tako da, baš kao u njenoj tadašnjoj svijesti, nema nikakvih pravila o prošlosti i sadašnjosti jer postoji samo – sada. Drugim riječima, zbivanja se nižu bez ikakvih kronoloških pravila pa se iz opisa stanja u bolnici gdje prima elektrošokove, radnja čas posla prenosi u njezino djetinjstvo, mladost ili obiteljski život. Potom se opet sve vraća u sadašnjost, pa plovi u prošlost i tako naizmjenično nudeći čitatelju krhotine vlastite svijesti i prošlosti.

Brak i djeca

Naravno, na kraju se sve slaže u jednu razumljivu cjelinu koja ima svoje vidljivo mukom spojene dijelove, ali je ipak dovoljno razumljiva te umjetnički i psihološki vjerodostojna slika svijesti Linde Bostrom Knausgard. Svoja nam sjećanja Bostromova prenosi ispovijednim tonom, kombiniranjem monologa i pripovijedanja u kojem ponekad ima sarkastičnosti (primjerice, bolnicu u kojoj je liječe električnom strujom naziva »tvornica«), ali i liričnosti pa tako za trenutak kad zbog elektrošokova gubi svijest kaže: »Osjećaj je kao da piješ mrak«, a svoje teško psihičko tanje oslikava moćnom i dojmljivom rečenicom: »Umočila je nožne prste u život među sjenkama.«.

Autorica i sama nastoji naći odgovor na pitanje zašto se ta opaka bolest kod nje javila pa se tako u niz navrata vraća u djetinjstvo prenoseći nam one dijelove života koji su njenu psihu mogli usmjeriti ka bolesti, ponajprije zbog činjenice da je i njen otac završio na psihijatriji. Sličan odnos ima i prema tinejdžerskim godinama koje prikazuje realno, gotovo dokumentaristički, priznajući sama sebi kako je iz potpuno nejasnih razloga ostavila dečka koji ju je jako volio. Ipak, najveći dio knjige – što je i logično – vezan je uz njen brak s Karlom Oveom Knausgardom (rastali su se 2016. godine) i njihovo četvero djece – Annom, Oliviom, Josefom i Sarom. Upravo djeca su najčešći motiv njenih misli, ujedno i najjača inspiracija u borbi za ozdravljenje i kakvu-takvu normalizaciju života.

Velika je pažnja posvećena i zbivanjima u bolnici (»tvornici«), pri čemu autorica posebno oslikava likove ljudi koji su joj pomagali, ponajprije bolničari (Aalif, Muhamed) i medicinske sestre od kojih s Marijom – s kojom nakon elektrošokova počinje »uvježbavati sjećanja« – ostvaruje i prijateljski odnos. Sve u svemu, Linda Bostrom Knausgard i ovim je romanom itekako skrenula pažnju na sebe, svoj književni rad i svoj život, a njen novi roman uz literarni nedvojbeno ima i psihoterapeutski karakter što je, u osnovi, još jedan plus ove knjige.