Turski predsjednik Rajip Erdogan, razočaran mlakom podrškom EU-a, NATO-a i Sjedinjenih Država njegovim ratnim naporima u Siriji, ovog je vikenda posegnuo za najjačim oružjem kojeg ima protiv zapada. Odnosno, barem protiv njegovog europskog dijela.

Počeo je dopuštati, Grčka kaže čak i poticati, masovni prelazak izbjeglica iz Turske u EU. U ovom trenutku na udaru su u prvom redu granične članice EU-a, Grčka i Bugarska, a broj ilegalnih migranata još je uvijek dovoljno mali da ove dvije države mogu držati situaciju pod kontrolom.

Međutim, dođe li do eskalacije sukoba u Siriji, koji je samo korak od pravog rata, a Erdogan i dalje ne bude zadovoljan podrškom svojih zapadnih saveznika, na europskim bi se južnim vratima moglo ponovo, kao i 2015., pojaviti stotine tisuća ljudi koji se očajnički žele dokopati bogatog zapada.

Istina, sama Turska također je u nezavidnoj poziciji. Oko milijun izbjeglica kreće iz Sirije prema turskoj granici kako bi izbjegli ratna djelovanja do kojih je došlo nakon početka sukoba u Idlibu.

Već prije ove krize, u Turskoj se nalazi oko 3,7 milijuna izbjeglica iz Sirije, ali i iz drugih zemalja zahvaćenih konstantnim ratom, kao što je na primjer Afganistan.

Prije skoro četiri godine, točnije 2016., Europska unija je s Turskom sklopila sporazum koji, među ostalim, predviđa da izbjeglice ostaju na turskom teritoriju, a zauzvrat je šest milijardi eura završilo u turskom proračunu. Tog su se sporazuma držale obje strane sve do kraja prošle godine kada je započeo ovaj najnoviji rat u Siriji.

Ako dođe do novog velikog vala, cijela će jugoistočna Europa biti u velikom problemu. Jer konkretne zajedničke politike, odnosno pristupa još uvijek nema.

Potvrdio je to jučer i hrvatski ministar unutarnjih poslova Davor Božinović koji je naglasio da će Europa morati zauzeti jasnije stajalište što želi i kako misli upravljati migracijama jer si EU ne može dopustiti toliku ovisnost o izvanjskim faktorima, te da bi trebalo uobličiti koherentnu politiku i onda se te politike držati.

A to se u ovom trenutku čini kao nemoguća misija.

Dovoljno se sjetiti kako je EU godinama tretirao Italiju koja se borila s izbjegličkim valovima iz Libije. Na tisuće ljudi bježalo je iz te zemlje nakon što u Francuska i Velika Britanija financiranjem i naoružavanjem tamošnje oporbe, moguće čak i izravnim vojnim angažmanom, srušile s vlasti, ili barem pomogle da se sruši, tamošnji dugogodišnji diktator Moamer El Gadafi.

Libija je nakon toga potonula u beskrajni građanski rat, a tisuće Libijaca krenule su put Italije. A tamo je izbjeglička kriza kombinirana s nakaradno postavljenom eurozonom dovela do uspona onih koje se kolokvijalno naziva desni populisti.

A nije teško ni predvidjeti što bi se moglo dogoditi u ionako kronično nestabilnoj jugoistočnoj Europi ako stotine tisuća izbjeglica zaista nekontrolirano krenu iz Turske prema sjeverozapadu.

Posebno u slučaju da izostane koordinirani odgovor svih članica EU-a. A njega će biti teško dobiti.

Poljska, Češka i Mađarska ne žele o tome uopće razgovarati, a ovoga puta zaista je teško očekivati da bi opet mogle uskočiti Njemačka i Švedska i ponovo primiti pola milijuna ljudi.

Prije pet godina u jednom je trenutku došlo čak i do toga da Hrvatska blokira srpsku granicu na skoro tjedan dana. Tada, na svu sreću, izbjeglice nisu prolazile kroz BiH što ovog puta ne bi bio slučaj jer je Mađarska sada otklonila bilo kakvu mogućnost otvaranja svojih granica. BiH se ionako trese sama od sebe zbog sukoba Milorada Dodika i središnje vlasti u Sarajevu.

Dakle, ako izbjeglička kriza ponovo eskalira i ako EU na nju ne pronađe zajednički i odlučan odgovor, bit će to još jedan dokaz da je cijeli europski projekt na staklenim nogama.

I da zemljama jugoistočne Europe preostaje samo da se nadaju da će se sirijska geopolitička zavrzlama, odnosno barem ovaj njen recentni problem, ipak nekako riješiti između Moskve, Ankare i Washingtona.

I da će Turska onda odlučiti da joj je bolje i dalje uzimati europske milijarde eura nego poticati stotine tisuća ljudi da prelaze u Grčku i Bugarsku.