Afera glavnog državnog odvjetnika Dražena Jelenića odvukla je društvenu raspravu u krivom smjeru. Raspravlja se o tome mogu li članovi tajnih društava obnašati važne dužnosti zbog moguće podijeljene lojalnosti.

To, naravno, jest problem mada je činjenica da je nemoguće regulirati, odnosno pravno normirati baš sav društveni život. Čak, naime, i da se donese takvo rješenje po kojem masoni ne bi mogli obnašati javne funkcije, ono bi bilo praktički nemoguće provesti u praksi. Tajne službe, policija i DORH trebali bi se valjda samo time baviti da bi imali barem kakve takve uspjehe u borbi protiv tajnovitih i interesnih skupina koje su se i formalno ustrojile kao masonske lože. Mada, ne može se čovjek nekako oteti dojmu da se tu ipak radi o čudnim poslovima, posebno u njihovim balkanskim verzijama. Ali to je ipak tek vrh sante leda. Pravi je problem ipak negdje drugdje. U korupciji i klijentelizmu koji generalno ubijaju hrvatsko društvo.

Uostalom, najveći kriminal u Hrvatskoj rade neformalne ad hoc interesne skupine. Svejedno je gdje se rade čudni poslovi, u otmjenim prostorijama u središtu Zagreba ili na krkanluku uz janjetinu i kapulu u lokalnoj birtiji u nekoj od zabačenijih hrvatskih županija. Jer Hrvatska je bolesna od korupcije. Od najniže razine mjesne zajednice pa do vrhova vlasti. S masonima ili bez njih. Zašto je tome tako, jako je duga i komplicirana priča. Neki kažu da je ključna stvar u tome što smo prije sto godina iz Austro-Ugarske prešli u Jugoslaviju, odnosno iz uređene i razvijene zemlje u kaotičnu i korumpiranu balkansku kraljevinu. Koju je naslijedila komunistička diktatura. A da je zajednička karakteristika obje bio potpuni prezir prema pravnoj državi. Pa da iz toga proizlazi bujajuća korupcija koju može izliječiti samo neka nova Austro-Ugarska koja bi nas civilizirala, a to bi bila Europska unija.

Drugi je razlog nesretni rat i njegove posljedice na koji je Hrvatsku prisilila velikosrpska agresija. Cijela se društvena energija trošila na ovu temu pa su se u pozadini toga događale razne ružne stvari. Naravno, nije se proslavila ni cijela politička elita koja je vodila Hrvatsku u zadnja tri desetljeća. Odgovornost za ovakvo stanje leži na svima koji su vodili ovu zemlju od 30. svibnja 1990. do današnjeg dana.

Što se samog Jelenića tiče, nije problem toliko u tome je li on formalno zaista pripadao nekakvoj masonskoj loži, već u tome kako je on radio svoj posao. I to ne samo u slučaju reketarenja Nikice Gabrića, gdje se definitivno trebao izuzeti, već i oko puno drugih slučajeva. A ako se cijela priča proširi do krajnosti, onda se otvara pitanje funkcioniranja hrvatskog pravosuđa u cjelini. Oko malo stvari u Hrvatskoj postoji društveni konsenzus kao oko tvrdnje da je ono jedan od najvećih generatora gubitka povjerenja građana u institucije države. I dok se situacija u toj grani državne vlasti ne poboljša, cijela priča oko masonerije je tek sporedan i relativno nevažan šou.

A situacija u pravosuđu ne može se promijeniti ako se prije toga to ne dogodi u preostale dvije grane državne vlasti – izvršnoj i zakonodavnoj. A njihov su temelj jedne druge organizacije, na formalnoj razini istina javne i transparentne, ali opet vrlo često ništa manje tajnovite i zatvorene od Gabrićevog društvanca. Riječ je naravno o političkim strankama u Hrvatskoj koje su u velikoj mjeri također interesne grupacije, koje često i same sebe obnavljaju.

I u koje se također ponekad može ući samo uz jako čvrstu preporuku pouzdanih ljudi. Čak ako bi se i išlo u reguliranje mogu li članovi tajnih društava obnašati državne funkcije, to bi tek bilo fino podešavanje jednog već uhodanog sustava. Koji u Hrvatskoj ne postoji. Rješavati problem društvenog angažmana masona bez prethodnog ustrojavanja sustava koji funkcionira na svim razinama i koji onda po definiciji progoni korupciju bilo bi kao početi graditi kuću od krova. Poznavajući domaće običaje i ponašanje, ne bi bilo nimalo čudno da se tako nešto ipak dogodi.