U mom selu, u Donjem Prološcu kod Imotskog, narod puno voli čitati. Nema kuće bez velike biblioteke. Gradi li tkogod kuću, to mu je najvažnija prostorija. Prije nego zamisli i kuhinju, i kupaonicu, i špajzu, i spavaću i dječju sobu, domaćin gleda gdje će složiti onih stotinjak hiljada omiljenih naslova koji su mu ostali nakon što je višak od pola milijuna manje dragih teška srca razdijelio rodbini i prijateljima ili dao u reciklažu – ovako je 2015. godine pisao novinar i pisac Ante Tomić, kojeg su tada, kao pusta, u njegovu rodnom selu bili spalili na kraju karnevala.

Sprdao se Tomić s vlastitim spaljivanjem, ni ne pokušavajući raditi od sebe Jana Palacha, ili bilo kakvog heroja nakon što su ga sumještani bacili u lomaču.

Relativizirao je taj događaj i ismijavao mu se. Ali samo iz jednog razloga – jer zna da je javna osoba, a javnim se osobama narod ima pravo narugati, čak i kad mu govore istinu o njemu samomu.

Mogu to učiniti i s novim novcatim predsjednikom Zoranm Milanovićem, zapravo u Brodarici su to upravo u nedjelju i učinili, isto je već bilo s bivšom predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović koja je nebrojeno puta gorjela, kao i premijer Andrej Plenković, i razni drugi moćnici ili druge javne osobe na karnevalu.

Naravno da jedan pisac ne spada izravno u tu kategoriju moćnika, no javna je osoba i zna da njegovo pisanje, ili stil, jednostavno ne moraju svakome biti dragi. Tomić je doživio zbog svog pisanja i raznih drugih neugodnosti, no nikad nije od toga radio »big deal«, shvatio je da kao javni radnik može biti i žrtvom raznih napada. On svoje oružje za obranu ima – uvijek može napisati novi tekst, ili knjigu, gdje će svojim kritičarima imati prilike odgovoriti.

No, napad na osobe koje su obični građani, koji su dapače žrtva sustava i raznih moćnika jer im sustav doslovno onemogućava da se provede odluka Ustavnog suda da kao istospolni par udome dijete (ili djecu), kao što su Mladen Kožić i Ivo Šegota koje su kao lutke zajedno s likom djeteta spalili na karnevalu u Imotskom – nešto je posve drugo.

Potpuno je u pravu SDP-ov zastupnik Nenad Stazić, koji je inače bio lik lutke djeteta na tom besmislenom događaju u Imotskom, i koji je rekao: »Nevjerojatno je da Centar za socijalnu skrb i neka žena za koju nitko ništa ne zna, ne poštuje odluke suda. Ona bi drugi dan u uređenoj državi izgubila posao«.

Naravno, govorio je o nepoštovanju odluke Ustavnog suda prema kojoj Kožić i Šegota imaju pravo na udomljavanje djeteta. No, umjesto da sustav zaštiti građane, bez obzira spadali u manjinu ili većinu, on ponovno propušta reagirati i na čin mržnje koji se dogodio u Imotskom, kad je u organizaciji osobe koja se inače na društvenim mrežama slika sa svastikom, spaljen lik dvojice muškaraca i jednog djeteta – pred očima djece i okupljenog mnoštva.

A koji je grijeh ove dvojice muškaraca i njihovog budućeg udomljenog djeteta? Njihov je grijeh što svoju ljubav smatraju brakom, a brak smatraju svojom obitelji, a obitelj ima pravo sadržavati i djecu, onu istu djecu koja neće više u strahu ili samoći spavati u domu za nezbrinutu djecu, nego dobiti istinsku situiranu obitelj, u kojoj stanuje ljubav. To je njihov grijeh, i na to šačica primitivaca smatra da ima pravo odgovoriti mržnjom?

Sustav bi trebao sprečavati takve pojave, umjesto što pomaže da se u praksi opstruira odluka Ustavnog suda koja Kožiću i Šegoti omogućuje da stvore svoju obitelj.

​Nažalost, Hrvatska je često tako primitivna sredina i živi dokaz da je nekim malim zatvorenim sredinama ponekad teško pratiti koliko se društvo brzo mijenja.

Na zapadu ili sjeveru Europe, gdje više nema oznaka za muške i ženske toalete, gdje mjesta za previjanje beba postoje i u muškim prostorijama, gdje u modnim buticima ili kafićima najnormalnije rade transrodne osobe – ondje se takvi izljevi primitivizma jednostavno ne dopuštaju.

Sustav štiti sve ljude, bez obzira odakle su ili kakvog su rodnog opredjeljenja. Ondje je čak politički nekorektno reći i da su istospolni parovi manjina, jer tko to mjeri i broji, to je samo stvar njihove volje i trenutnog izbora.

U takvim državama ovakvih ispada poput onog u Imotskom jednostavno nema, jer se sankcioniraju i nazivaju pravim imenom, a to je – govor mržnje.

Naši domaći primitivci prostora imaju samo iz jednog razloga – što im ga netko daje. A taj netko je država.