Iako su najavili tvrdu kohabitaciju, zasad smo dobili – mekanu politiku. Premijer Andrej Plenković i novi predsjednik Zoran Milanović samo se deklarativno putem medija politički »ćuškaju«, koliko je to minimalno potrebno, ali čini se da se iza scene itekako dobro dogovaraju. U samo nekoliko dana usuglasili su se oko novog načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga, već više-manje i oko šefa SOA-e, a slažu se i oko koncepta vraćanja dodatnih sigurnosnih provjera za dužnosnike.

Naravno, u trenutku kad je Milanović izabran, šef HDZ-a Plenković morao je iz svojih unutarstranačkih razloga odmah tvrdo reagirati na SDP-ovog šefa države, i najavio je sada već famoznu tvrdu kohabitaciju. Plenkovića optužuju unutar HDZ-a da vodi HDZ ulijevo (zapravo prema centru, ali doista – iz perspektive krajnje desnice, centar jest lijevo), stoga on do stranačkih izbora sredinom ožujka ne smije ni sekunde izgubiti koncentraciju i prihvatiti Milanovića kao ono za što se on deklarira, a to je da će biti »prijatelj Vlade«. Sve dok se bori s Mirom Kovačem za mjesto šefa stranke, Plenković ne smije ni sekunde namignuti Milanoviću. To je pozicija, skoro pa možemo reći poza, koju ćemo zacijelo morati gledati još barem mjesec dana, koliko traje kampanja u HDZ-u.

No, realnost je da se premijer i novi predsjednik trenutačno i nemaju oko čega prepucavati, ako su se odmah na početku uspjeli dogovoriti oko vojske, obavještajne službe i provjera za nove savjetnike na Pantovčaku. Jedan i drugi, realno, pokazuju dobru volju i vrlo je izgledno da će se uskoro postići i zajednički dogovor oko toga da kontingent hrvatskih vojnika koji uskoro ponovo ide u Afganistan ujedno bude i posljednji u toj misiji, odnosno da se hrvatske vojnike na tu točku više uopće ne šalje. Iako je bivša predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović kao zapovjednica oružanih snaga sve do prije nekoliko dana vodila potpuno drukčiju politiku po tom pitanju te je zagovarala trajni nastavak te misije, čini se da Milanovićev »liberalniji« pristup podržavaju i u Vladi, i da bi se slanje vojnika u Afganistan moglo uskoro obustaviti.

Mnogi se pitaju što je razlog te Milanovićeve »pripitomljenosti« i spremnosti na dogovor oko svega s Vladom. Odgovor na to pitanje ne može dati ni ovaj tekst, osim pretpostavke da se novi šef države doista želi postaviti kao nadstranački i vanstranački patriot i vrhunski zagovaratelj nacionalnih interesa. Razlog može, naravno, biti i da želi odraditi dva mandata na Pantovčaku kako bi doslovno dočekao mirovinu na tom mirnom brdu, a mnogi tvrde da je Milanović jednostavno sazrio i shvatio da od ishitrenih konflikta nema koristi ni za koga.

Ti »mnogi koji to tvrde« su zapravo čak i brojni desničarski analitičari, čak i političari, pa se tako ovih dana može pročitati kako Milanovića hvale u dijapazonu od glavnog tajnika HDZ-a Gordana Jandrokovića koji je pohvalno govorio o njegovom inauguracijskom govoru, preko komentatora Milana Ivkošića ili mostovca Bože Petrova koji kaže da je Milanovićev govor bio famozan, pa sve do suverenistice Ruže Tomašić koja je baš zadovoljna kako Milanović započinje svoj mandat.

Zavladala je jedna milina u političkom eteru i zapravo se Plenković uopće ne bi trebao bojati suradnje s Milanovićem. Ako ga hvale suverenisti i dežurni pljuvači ljevice, nije ni njemu valjda zabranjeno surađivati s legitimno izabranim novim šefom države. Uostalom, jučer se u Saboru pokazalo da je Plenkoviću veći problem njegova većina u klupama nego Pantovčak.

Jasno je da će on dakle neko vrijeme samo morati glumiti sukob s Milanovićem, ali zapravo postoje sve pretpostavke da ta suradnja na duge staze bude – normalna. Pripadnici su iste generacije, relativno sličnih uvjerenja (lijevi centar i desni centar, to nije kozmička udaljenost), dugo se poznaju, ovlasti im se uvelike preklapaju u najvažnijim pitanjima za državu poput vojske i vanjske politike, što su preozbiljne teme za dnevnopolitička prepucavanja, i postoje svi preduvjeti za mirnu kohabitaciju. Barem dok je Plenković još premijer.