Nogometnim rječnikom rečeno, Zoran Milanović je bio i još uvijek jest velik talent koji se nikada nije do kraja ostvario. Iako je u posjedu svih predispozicija da postane vrhunski igrač, zlatna ga je politička lopta nekako stalno zaobilazila. Svoju je prvu veliku priliku, četiri godine predsjedanja Vladom, tek djelomično iskoristio. Kada je trebao driblati, on je dodavao loptu, kada je trebao dodati, on je često išao nepotrebno driblati.

Da ne pričamo o tome da je jako često radio dva ili tri poteza previše, odnosno izgovorio dodatne dvije ili tri rečenice kojima bi znao uprskati dobru izvedbu koja bi tome prethodila. Posebna je priča da je bio jako prgav igrač što ga je koštalo jako puno političkih žutih kartona bez kojih je svakako mogao. Bespotrebno gruba uklizavanja suparnicima su, istina, oduševljavala njegove tvrdokorne podržavatelje, ali su generalnu publiku u pravilu ostavljale pod dojmom da se radi o osobi koja srlja iz sukoba u sukob radi sukoba samog.

Naravno bilo je tu i jako dobih stvari. Na primjer, briljantno odrađena izbjeglička kriza kada je kroz Hrvatsku prošlo više od 500.000 ljudi bez ikakvih incidenata. Ili državnički posjet Mostaru kada su radikalni bošnjački nacionalisti nasilnim upadom u zapadni dio grada zamalo gurnuli BiH i susjedne zemlje u nove sukobe i neizvjesnosti. Ali to je nekako ostalo u drugom planu, zasjenjeno njegovim nezgodnim karakterom i izjavama »ili mi, ili oni«. Kao i činjenicom da je, zbog naslijeđenih strukturnih slabosti za koje nije bio nimalo odgovoran, Hrvatska koju je vodio bila među zadnjim članicama EU-a koje su izašle iz recesije.

U svakom slučaju, ovo je prilika za novi politički početak Zorana Milanovića. Naravno onaj stvarni, formalni je započeo samom činjenicom njegove pobjede na predsjedničkim izborima. Nakon tri godine svojevrsnog političkog izbjeglištva, bez obzira na onu da vuk samo dlaku mijenja, čini se da se na političku pozornicu vratio jedan ipak u solidnoj mjeri drugačiji Milanović. Naravno, nitko ne može do kraja pobjeći od samog sebe, pa je tijekom kampanje izrekao nepotrebne uvrede na račun onih koji sudjeluju u vukovarskoj koloni sjećanja, te ispao krajnje bešćutan komentirajući sudbinu vukovarskog branitelja Darka Pajčića. Ali generalno gledajući, njegova je predsjednička kampanja bila pristojna i promišljena. To mu je uz brojne gafove Kolinde Grabar-Kitarović i podijeljeni HDZ donijelo simpatije i podršku one srednje, umjerene Hrvatske koja nije plemenski vezana ni uz SDP, ni uz HDZ.

Netko tko će znati i htjeti amortizirati i lijeve i desne ekstreme, apelirajući na i tražeći podršku od one središnje, umjerene i razborite Hrvatske. Netko tko će moralnom težinom izravno izabranog predsjednika Republike zatražiti zaštitu i skrb za one koji se iz raznoraznih razloga nisu u stanju brinuti sami za sebe. Netko tko će podsjećati da većina nije uvijek u pravu. Ali i da to ne znači da manjina uvijek jest. Netko tko će stalno i opetovano pozivati na toleranciju prema onima s drugim mišljenjem. Dakle, netko tko baš i nije onaj Zoran Milanović iz razdoblja između 2012. i 2016. Ali koji bi to između 2020. i 2025. možda mogao i postati.

Uvjet za to jest da konačno pronađe način da njegov karakter pusti njegove talente da se razigraju. Uspije li u tome, a mogao bi, bit će to sjajno i za njega i, naravno, za Hrvatsku. Tako nam Bog pomogao.