Rezolucijom broj 181 Ujedinjenih naroda iz 1947. godine odlučeno je da će se na teritoriju tadašnje Palestine formirati dvije nove države: židovska/izraelska i arapsko-palestinska. Palestinska država tada nije konstituirana, jer su Palestinci i arapske zemlje smatrale da je riječ o prisvajanju njihova teritorija. Tada kada su Ujedinjeni narodi predložili podjelu Palestine na židovsku i arapsku državu, Židovi su činili manje od trećine stanovništva i posjedovali oko 7 posto zemlje. Židovima je tada pripalo 56 posto, a Arapima (muslimanima i kršćanima) 43 posto teritorija. Jeruzalem je tada proglašen gradom s međunarodnim statusom. ​Odmah nakon što je izraelska država konstituirana 15. svibnja 1948. godine, na nju kreću vojske šest arapskih država. Izrael je u tome ratu izašao kao pobjednik. Od tada, sve do danas, odnosi između Izraela i arapskih zemalja teško su narušeni. Nakon toga slijedi nekoliko uzastopnih ratova, uključujući onaj najveći iz 1967. godine, kada je Izrael vojno zauzeo cijelu arapsku Palestinu; teritorij površine oko 67.000 četvornih kilometara (Gaza, Zapadna obala, Golanska visoravan, Sinaj). Vojnom pobjedom, Izrael je stekao nadzor nad četiri puta većim teritorijem od onoga koji je dobio rezolucijom UN-a. Proteklo je punih 72 godine, a Palestinci još uvijek nisu stekli pravo da postanu suverena država.

​Kako je na sve to – oružane sukobe, okupaciju teritorija, izbjeglice… reagirala međunarodna zajednica? Vijeće sigurnosti UN-a najprije donosi rezoluciju broj 242 1967 godine kojom traži povlačenje izraelskih oružanih snaga s teritorija zauzetih u ratu iste godine. Pet godina kasnije slijedi Rezolucija UN-a broj 3236 kojom Opća skupština UN-a potvrđuje prava palestinskog naroda na samoodređenje bez vanjskog uplitanja, pravo na nacionalnu neovisnost i suverenitet i pravo na njihov povratak u njihove domove i imovinu. Potom slijedi rezolucija broj 465 iz 1980. godine, kojom UN osuđuje izraelsku politiku naseljavanja dijela njegova stanovništva i novih useljenika na okupiranim teritorijima, uključujući Zapadnu obalu, pojas Gaze i Golansku visoravan. Time je, kako je navedeno u rezoluciji, došlo i do kršenja ženevske konvencije koja se odnosi na zaštitu civila u vrijeme rata. Deset godina kasnije UN donosi rezoluciju broj 681 kojom osuđuje odluku Izraela da deportira Palestince, koju je Izrael obrazložio kao »nužnu iz razloga sigurnosti«. Slijedi rezolucija broj 1397 iz 2002. godine, koja potvrđuje viziju rješavanja izraelsko-palestinskog sukoba po kojoj dvije države, Izrael i Palestina, žive jedna pored druge unutar sigurnih i priznatih granica. Rezolucija Opće skupštine UN-a iz 2012. godine, ponovno potvrđuje nezakonitost izgradnje izraelskih naselja na okupiranim teritorijima koje Palestinci traže za svoju državu, uključujući istočni Jeruzalem. Još jednom je potvrđeno pravo Palestinaca na uspostavu neovisne države…

​Koji je konačan rezultat uloge UN-a u rješavanju palestinsko-izraelskog sukoba nakon 72 godine? Nažalost, nikakav, jer se međunarodna politika prvenstveno temelji na interesima velikih sila i tzv. »političkom realizmu«, što u prijevodu znači da velike sile trebaju UN i međunarodno pravo, samo onda kada je to u njihovom interesu. To se odnosi i na rješavanje izraelsko-palestinskog sukoba. Umjesto implementacije rezolucija UN-a, mnogobrojnih pregovora i bilateralnih sporazuma tijekom proteklih desetljeća, sada slušamo Trumpov prigodni govor u povodu donošenja »Plana stoljeća« u kojemu osuđuje Palestince za terorizam, a Izrael pohvaljuje za mir. Trenutačno, s više od 5,2 milijuna registriranih izbjeglica, Palestinci su jedna od najvećih izbjegličkih populacija na svijetu. Oni koji su pobjegli ili protjerani iz svojih domova i njihovi potomci, po međunarodnom pravu imaju pravo na povratak.

​​Nažalost to nije moguće, jer već dugo postoji interes SAD-a da se to pitanje u dogovoru s Izraelom riješi na drukčiji način. U tom paralelnom međunarodnom poretku, primjerice Trumpov zet i savjetnik Jared Kushner (autor Mirovnog plana), danas je moćniji od Generalne skupštine UN-a. »Mirovni plan« je utemeljen na posve drugim osnovama od onih koje zagovaraju rezolucije UN-a. Izraelski premijer Benjamin Netanyahu smatra da je američki prijedlog »put ka trajnom miru«. Plan je podijeljen na dva dijela, na ekonomski i politički. Jeruzalem ide pod izraelski suverenitet. Trump je prihvatio ideju o zamjeni teritorija, na način što će Palestincima biti dodijeljeno neplodno zemljište u zamjenu za naselja koja će biti integrirana u Izrael. Palestinska država će biti razdvojena i razmaknuta poput švicarskog sira u najmanje šest enklava, bez mogućnosti ostvarivanja neposrednog kontakta među njima. To znači da bi se komunikacija među enklavama trebala odvijati kroz tunele, vijadukte i mostove, koji će biti pod izraelskom kontrolom. Sada, ako Palestinci odbiju Plan, Izrael će imati potporu SAD-a da započne jednostrano anektiranje ilegalnih naselja na Zapadnoj obali. Prema tome kada je riječ o pitanjima suvereniteta i legaliteta, više se ne pita što misle Ujedinjeni narodi. Jesu li time Palestinci postali definitivni gubitnici? Možda i jesu, no mir, suživot i sigurnost na tim prostorima jednostavno nisu mogući bez dogovora dvaju naroda. Amnesty International pozvao je međunarodnu zajednicu da odbaci Plan koji je protivan međunarodnom pravu. Prema međunarodnim pravilima, Palestinci koji su pobjegli ili protjerani iz svojih zemalja od 1948. godine, kao i njihovi potomci, imaju se pravo vratiti. Međutim Trumpov »Plan stoljeća«, jednostavno sankcionira sve ono što je tijekom proteklih 72 godine učinjeno upravo suprotno rezolucijama UN-a.

​Stoga je, u ovoj veoma neugodnoj i konfuznoj međunarodnoj situaciji, kada se produbljuju podjele između onih koji su za i onih koji su protiv Trumpovog Plana, korisno poslušati što o tome misli Ehud Olmert, nekadašnji gradonačelnik Jeruzlema i bivši izraelski premijer: »Bojim se da Izrael tim planom kreće u pravcu aparthejd države. Nezamislivo je da ovdje jednoga dana nastupi mir između dvije države, sve dok jedna vlada nad drugom«. Gotovo dva milijuna izraelskih Arapa ogorčeno je mirovnim planom američkog predsjednika Donalda Trumpa, kojim se predlaže uključivanje nekih njihovih zajednica u buduću državu Palestinu. Nakon donošenja Trumpovog Plana, ponovno se otvara pitanje autoriteta UN-a, Europske unije i Međunarodnog kaznenog suda. Palestinski predsjednik Mahmoud Abbas, odbacuje tzv. »Sporazum stoljeća« i ponavlja kako Izrael nije dom samo Židova, već i muslimana i kršćana, optužujući Trumpa da je dao Izraelcima više od 90 posto palestinske zemlje. On je i dalje privržen stavovima »Arapske mirovne inicijative« i rezolucijama Vijeća sigurnosti UN-a, no ipak ostavlja otvorena vrata za pregovore suradnju, rekavši: »Ozbiljno se borimo protiv globalnog terorizma. Nisam nihilist. Ne želimo da Arapi ustanu protiv Amerike. Želimo njihovu podršku«. To znači da je palestinsko vodstvo shvatilo da mora biti spremno razgovarati o Planu, s novom izraelskom vladom nakon izbora. Jednostavno, Palestinci nemaju izbora, moraju se uključiti u razgovore kako bi barem zaustavili aneksiju dijela teritorija, koju je Trump već odobrio.

​EU je tijekom proteklih desetljeća dao veliki doprinos afirmaciji multilateralnog (višestranog) međunarodnog poretka utemeljenog na načelima međunarodnog prava. U Europi upravo zahvaljujući međunarodnom pravu, ostvareno je najduže razdoblje mira, razvoja i stabilnosti. Unija je godinama radila na tome da Izraelci i Palestinci kao susjedi žive u miru i uživaju jednaka prava. Danas s europske strane, reakcije na Trumpov Plan veoma su mlake i nedorečene. Kreću se između pristojnog odbijanja i pozivanja na temeljna načela međunarodnog prava. Francusko Ministarstvo vanjskih poslova u jednom trenutku čak je nespretno pohvalilo Trumpove napore, obećavši da će pažljivo proučiti ponuđeni Mirovni plan, poštujući načela međunarodnog prava. Sve se to događa u trenutku kada »argumenti jačega« prevladavaju nad »argumentima prava«. Sada EU mora biti spremna na nove izazove, jer Trump već razmišlja o potrebi povećane angažiranosti NATO snaga na Srednjem Istoku u funkciji podrške njegovom »Mirovnom planu«. EU se našao u situaciji kada mora, ne više samo načelno, već konkretno početi braniti svoje vitalne interese i temeljne vrijednosti. Nema više izbora, jer najnoviji razvoj situacije na Bliskom istoku za Uniju predstavlja dvostruki udarac. S jedne strane pokazalo se da EU u međunarodnoj politici više nitko ne sluša. A zbog sukoba u vlastitim redovima, njezina politička moć djelovanja više nije ni približno sukladna njezinoj gospodarskoj snazi. Drugim riječima, ako međunarodno pravo – kao temeljni okvir za rješavanje konfliktnih situacija i ratova u svijetu – bude definitivno zamijenjeno »pravom jačega«, Europljani se moraju čim prije odlučiti čime i na koji način misle obraniti svoje vrijednosti i interese.