Jadni naši ministri! Kad njima novinari otkriju aferu oko imovinske kartice ili kakve zaboravljene okućnice uz nekretninu kojima se ni broja ne sjećaju (pogledati pod: Lovro Kuščević), oni se istinski uvrijede. Neki nazovu premijera Andreja Plenkovića i plaču; neki zovu medije i prijete tužbama; neki trče na Povjerenstvo za sprečavanje sukoba interesa i manično dopunjavaju karticu, još ovo, još ovo; a neki čak bivaju i smijenjeni.

Evo, na primjer Damir Krstičević, ministar obrane. Hrabar čovjek, osvjedočeni ratni heroj, čak nedavno imenovan za direktora kampanje Andreja Plenkovića na unutarstranačkim izborima. On se istinski uvrijedio kad su ga upitali za njegovu imovinu. Odmah je otišao premijeru i ponudio ostavku. Pa neće on trpjeti takvo šikaniranje, da netko pita što on ima. »Ako sam ga dobro razumio«, kaže na to Plenković aludirajući na evidentan manjak elokvencije svog suradnika, »nema tu ništa dramatično«.

Drugi ministar, u pitanju je pravosuđe, Dražen Bošnjaković, na primjer nije u imovinsku karticu unio okućnicu svoje – ilegalne građevine. Čak su i novinari i urednici već postali duhoviti pa im u fokusu nije ilegalna nekretnina, nego njena okućnica. I on slično »plače« – pa nije to ništa, to je sitnica, kome je to važno…

Istovremeno, Povjerenstvo za sprečavanje sukoba interesa pokazuje se kao birokratska tvorevina potpuno razvlaštenog lica. Oni ništa ne mogu, oni mogu samo podsjetiti dužnosnike da bi bilo lijepo da su malo ažurniji u popunjavanju kartica, postupak je u tijeku, tek će se vidjeti, a kazne su, ako se i izreknu, simbolične – par tisuća kuna.

Za to vrijeme ministri, zajedno s premijerom, kukaju i plaču. Ovo je udar na nas, netko novinarima podvaljuje. U modernoj Hrvatskoj ministar ili gradonačelnik metropole uvrijede se kad ih novinar upita: oprostite, a odakle vam milijun eura u kešu? U Švedskoj ministri i vlada uopće nemaju službene automobile. U Hrvatskoj se uvrijede ako ih pitaš zašto uz službeni A6 još kupuje Mercedes na leasing od prijatelja kojem je sjedio na ramenima na nogometnoj utakmici na prvenstvu gdje ga je drugi prijatelj vodio o privatnom trošku. U Norveškoj ministrica da ostavku jer je djetetu kupila pelene službenom karticom, i onda trošak vratila. U Hrvatskoj odu plakati premijeru jer ih s tri mikrofona novinari čekaju na Markovu trgu. Nezamisliva trauma!

Naravno da u takvim okolnostima treba vratiti sustav sigurnosne provjere podataka o ljudima koji dolaze na ministarska mjesta. Oni koji kažu da je to »senzacionalna glupost« vjerojatno i sami nešto skrivaju.

Zašto? Iz dva razloga: prvo, ako bilo koja državna služba preliminarno provjeri i upiše crno na bijelo svu imovinu nekog ministra na dan stupanja na dužnost, s potpisom i pečatom službene osobe, tada je to službeni dokument na koji se kasnije javnost može pozivati, i nijedan ministar tada više ne može reći: jadan ja, nisam baš znao dobro no(r)motehnički ispuniti imovinsku karticu. Tada je to službeni dokument i njegovo svjesno ignoriranje ima mnogo veću težinu nego je slučaj sad, kad se ministri uglavnom prave ludi.

I drugo, u svakoj normalnoj državi sigurnosna provjera nije potrebna, ako prije toga normalno funkcionira Porezna uprava. Tada bi svi ti podaci već bili upisani u uredne kartice i dokumente, a država bi, dapače, ubirala porez. Ne bi zamjenik šefa APN-a spavao u skladištu i istovremeno iznajmljivao po tko zna kojim uvjetima svoj stan na katu, do kojeg je došao pogodovanjem sebi, ministru uprave. No, kad već vidimo da ni Porezna uprava ne funkcionira i čak i sam ministar financija Zdravko Marić poziva na vraćanje sigurnosnih provjera, tada je valjda svima jasno da one moraju i biti vraćene.

Svatko tko tvrdi da ne moraju, ima loše namjere.