Što se u Hrvatskoj promijenilo u 30 godina, koliko smo bolji, moderniji i napredniji tri desetljeća nakon osamostaljenja?

Nova godina 2020. bit će odlična godina za analize, tako okrugla, a slika glavnog grada na dočeku nove godine pokazuje međutim da nismo odmakli daleko od onoga gdje smo bili ‘90: i dalje Prljavo kazališe pjeva Ružu hrvatsku; i dalje prve čestitke dobivamo od političara, i to nekih koji imaju optužnice, ali u redu, barem će uskoro jesti kolače; i dalje imamo izbornu borbu HDZ-a i SDP-a; i dalje imamo sučeljavanja na temu kuda s bistom Tita, a kuda sa onom Franje Tuđmana.

Iza nas je pak godina koja osim političkih prepucavanja nije donijela ništa supstancijalno dobroga i novoga, osim možda duha građana koji se jest probudio i pokazao da politika više ne može olako baratati tuđim dostojanstvom kako se sjeti – dokazali su to prosvjedi prosvjetara, kao iskra novoprobuđene svijesti ljudi u Hrvatskoj, koji imaju pravo boriti se za svog dignitet, ali i za svoju egsitenciju.

To je uostalom potpuno u skladu s trendovima u Europi i u svijetu, gdje populizam zna poprimati i onu pozitivnu konotaciju, a to je da se »populus« aktivira i ne dozvoljava šutke establishmentu da ga koristi samo za svoje potrebe.

Ono što je možda dobro i ipak novo na početku ove nove 2020. godine, to je svakako hrvatsko predsjedanje Vijeće Europske unije.

Mada zvuči kao Vladina fraza, to ipak jest dobra vijest na početku nove 2020., jer za Hrvatsku će se neminovno čuti, a prilika da bude na čelu EU-a samo šest i pol godina otkako je ušla u to birano društvo, ipak je pohvala Hrvatskoj i njenim naporima.

No, kad smo kod establishmenta, novu godinu dočekujemo i u jeku predsjedničkih izbora na kojima imamo dva kandidata tako dobra u iskazivanju vlastitih mana: malo je tu istinske politike i novih rješenja, za oba kandidata ustavne ovlasti su dovoljne, malo bi što mijenjali, a umjesto da sučeljavanja iskoriste za neke nove poruke i nove vizije, oni ih upotrebljavaju samo u korist vlastite štete.

Nakon prvog ‘jedan na jedan’ sučeljavanja na RTL-u 30. prosinca jedino što smo mogli dokraja osvijestiti bile su upravo mane oba kandidata.

Zoran Milanović pokazao je lošu stranu svog čuvenog karaktera, a Kolinda Grabar-Kitarović priličnu bezidejnost s kojom teško može željeti još pet godina na toj funkciji. Dojam o debati još možda nije ni splasnuo, jer je vjerojatno nakon nje bilo dosta razočaranih u biračkoj bazi oba kandidata, a za danas je već najavljena nova.

No, potvrde da će se ona održati još nema, i prepucavanja se nastavljaju, pretvarajući ove izbore u ispraznu dječju igrariju, bez ozbiljne političke težine.

A uloga šefa države nije toliko nevažna, kako sami kandidati govore o njoj. Pritom, njihov će mandat trajati do 2025. godine – to je toliko daleka budućnost da se o njoj možda intimno još i ne usudimo sanjati, a jedan od njih, sa svojim manama koje su nam već toliko poznate, i dalje će i tada biti na Pantovčaku.

Istina je da o oba kandidata već previše znamo i da ovi izbori, tko god pobijedio, zbog toga neminovno neće moći donijeti ništa bitno novoga za Hrvatsku za idućih pet godina. Sve je već viđeno.

No, ako postoji nešto što je stabilnije od ičega u novovjekoj Hrvatskoj, to je naš Novi list.

Danas slavimo 120. obljetnicu postojanja, i to je za nas i naše vjerne čitatelje veće od svega što obilježava početak ove nove godine.

To je prava obljetnica i to je prava prilika za podvlačenje crte, a oduvijek smo znali promovirati istinske ljudske vrijednosti, prava za sve, progresivne ideje, normalno ljudsko ponašnje i pravu Hrvatsku, onakvu kakvu žele i trebaju buduće generacije. I zato si čestitamo, kao i Vama, koji ste s nama!