Da nije bilo pandemije koronavirusa, ove bi godine sjajna kanadska rock kantautorica Alanis Morissette obilazila svijet turnejom kojom bi obilježila dvadeset i petu godišnjicu objavljivanja »Jagged Little Pill«, svog najznačajnijeg albuma prodanog do danas u fantastična 33 milijuna primjeraka! Nažalost, pandemija je ubila tu, kao i mnoge druge dobre ideje, a u nedostatku mogućnosti realizacije obljetničke turneje, Morissette se intenzivnije okrenula radu na novom albumu i tako je napokon, nakon gotovo pune tri godine rada, svjetlo dana ugledao njen deveti studijski album nazvan »Such Pretty Forks in the Road«.

Ispovjedni ton

Budući da se pojavio u obljetničkoj godini za »Jagged Little Pill«, novi Morissettein album izloženiji je usporedbama sa slavnim četvrt stoljećima starijim prethodnikom, no i s njenim zadnjim albumom, prije osam godina objavljenim nosačem zvuka »Havoc and Bright Lights«, od kojeg je svakako znatno bolji. No, od »Jagged Little Pill« nije bolji, ali je isto tako iskren, gnjevan i provokativan. Samo što je to sada provokativnost 46-godišnje žene koja je, logično, bitno drukčija od provokativnosti 21-godišnje djevojke koja je 1991. godine objavila »Jagged Little Pill«. U tih četvrt stoljeća Alanis Morisette proživjela je puno toga lijepoga, ali još i više ružnoga, i baš o tim ružnim i tužnim stranama njena života govori njen novi album koji je u jednom intervjuu sama nazvala »piano record« odredivši time i temeljnu glazbenu razliku u odnosu na slavljenički album.

Naime, sve pjesme novog albuma očigledno su skladane za pianom koji se, usprkos nazočnosti i ostalih za rock tipičnih instrumenata, itekako osjeti u najvećem dijelu od 11 novih pjesama. Istina, sve što je stvoreno, i dalje je u okvirima snažnih soft rock balada tipičnih za Morissette, često himnično i idealno za zborsko pjevanje na koncertima te, naravno, oplemenjeno njenim moćnim vokalom, ali ipak u osnovi znatno manje agresivno i žestoko u odnosu na devedesete. Ono što jest ostalo isto svakako je ispovjedni ton zahvaljujući kojem se slušatelj upoznaje s autorici bliskim temama koje su je opsjedale posljednjih desetak godina – postporođajnom depresijom, ljepotama i teškoćama majčinstva, ovisnostima o alkoholu i opijatima, mentalnom zdravlju, seksualnom iskorištavanju, bračnim i problemima u vezama…

Himna ženama

Zahvaljujući takvom odabiru tema, Morissette je od nekadašnjeg simbola mlade, gnjevne, psihički i fizički povrijeđene žene došla do statusa nezadovoljne zrele žene koja se i dalje ne miri s nepravdama prema ženama pa će i ovaj album, kao i gotovo svi prethodni, biti drago »štivo« feministkinjama. Posebno to važi za pjesmu »Her« koja je svojevsrna himna ženama i onome što ih razlikuje od muškaraca, posebno majčinstvu. Ujedno je to i jedina pjesma opće tematike jer sve ostale izviru iz njenih osobnih životnih iskustava pa su tako »Diagnosis« i »Losing the Plot« vrlo dojmljive pjesme o prošlogodišnjoj postporođajnoj depresiji prepune melankoličnog piana, blagih dodira gudača i njenog snažnog vokala. »Reasons I Drink« (razlozi zbog kojih pijem) već naslovom jasno određuje temu, a problem ovisnosti odlično je obrađen i u najrokerskijoj te najhitoidnijoj pjesmi albuma, gotovo šest minuta dugoj »Nemesis« koja sjajno spaja rock senzibilitet s trance ritmovima.

U uvodnoj »Smiling« koju je napisala za mjuzikl »Jagged Little Pill« postavljen na pozornice Broadwaya prošle godine, iskreno progovara o svojim psihičkim krizama, da bi se u mračnoj »Reckoning« prisjetila nimalo ugodnih iskustava vezanih uz sudske tužbe, a u temi »Pedestal« strahova i nesigurnosti koje je znala osjetiti u dva dosadašnja braka.

Nije sve crno

Ipak, nije sve tako mračno i crno. Prekrasna »Ablaze« divna je posveta njenoj djeci (dva sina i kći) s jasno izraženom željom i obvezom da uvijek u njihovim očima očuva sjaj pri čemu čvrste i dobre gitare prati moćan glas koji na trenutke podsjeća na Dolores O’Riordan. »Missing the Miracle« posvećena je njenom sadašnjem suprugu, raperu Mariju »Souleye« Treadwayu i govori o čaroliji koja je potrebna da bi dvoje ljudi koji zajedno žive na stvari mogli gledati isto ili slično, a razigrana i vedra »Sandbox Love« donosi njeno razmišljanje o tome što bi joj seks značio da iza sebe nema ružne traume seksualnog napastovanja.

Sve u svemu, »Such Pretty Forks in the Road« nije melodiozan, radiofoničan i pitak poput nekih njenih ranijih radova, ali je krajnje i bespoštedno iskren, na trenutke čak blizak i ispovjednoj filozofiji kakvu prakticira Nick Cave, pa će ocjene biti visoke, a svi koji su do sada voljeli i cijenili Alanis Morissette, imaju sve razloge da to nastave i dalje.