Čini se da je recentna politika postala autor onog što je svojedobno bilo SDP-ov cilj: dobro društvo
Odlazak potpredsjednika Vlade Borisa Miloševića na proslavu Oluje u Knin ne prestaje uzbuđivati duhove u Srbiji, gdje se predsjednik Aleksandar Vučić i premijerka Ana Brnabić ne prestaju čuditi politici SDSS-a.
I iako hrvatske vlasti već danima šalju poruku o tome da takva zajednička proslava Oluje ne mora biti prepreka u unapređenju odnosa sa Srbijom, s druge strane sluha nema. Vučić, a time i Brnabić, zakopani su duboko u rovove konzervativne nacionalističke politike, pa neki novi procesi kao da prolaze pored njih, bez da ih oni uočavaju.
No, paralelno se ipak zbiva život – u Hrvatskoj, mi državu uređujemo onako kako se sami o tome želimo dogovarati, da citiramo hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića. U toj i takvoj državi HDZ i SDSS zajedno čine Vladu, a činjenica da su ljudi iz SDSS-a bili u Kninu, a bit će i u Škabrnji, kao i da će ljudi iz HDZ-a biti u Gruborima i Varivodama, dio je tog novog društvenog ugovora koji smo spremni razvijati kao građanska država.
Čini se da je recentna politika postala autor onog što je svojedobno bilo SDP-ov cilj: dobro društvo.
No, sve je to, zacijelo, i dio šire priče – jednako kao što Europa od Hrvatske očekuje da u što većoj mjeri poštuje ljudska i manjinska prava, da se polako, ali sigurno ograđuje od pozdrava ZDS i slično, sigurno i od Srbije očekuje da se počne ograđivati od svoje nacionalističke, unitarističke politike.
Mada su tek pred ulaznim vratima Europe, i za srpske političare sigurno bi puno značilo kada bi osvijestili da su neke politike jednostavno doživjele svoj povijesni poraz. Kad je u pitanju ratni poraz, njega sigurno nije lako »prožvakati« niti jednoj naciji, no nakon četvrt stoljeća bilo bi vrijeme da si i srbijanska politika prizna da jedan projekt naprosto nije uspio.
Tvrdoglavo ustrajanje Beograda s porukom kako »ne žele da se Srbi više dijele bilo gdje da žive, u BiH ili Hrvatskoj«, da citiramo premijerku Brnabić, jednostavno je prevladano. Nije više 1991. godina.
Srbi u Hrvatskoj imaju svoj život, svoje političke predstavnike, dapače u vlasti su, i vode svoju autonomnu politiku. Sve što se dogodilo s Kninom, ili će se nastaviti događati s Gruborima, Varivodama, Škabrnjom ili na kraju Vukovarom u studenom, imat će veze samo s hrvatskom unutarnjom politikom.
Odgovori na pitanja koja se usput nameću, samorazumljiva su: naravno da će vlasti početi rješavati probleme manjih sela u kojima žive povratanici, ali jednako tako je jasno i da će Hrvatska zauzvrat od Beograda tražiti i bolji status hrvatske nacionalne manjine u Vojvodini i drugdje.
Radi se o klasičnim bilateralnim temama o kojima dvije države mogu raspravljati u službenim kontaktima, a koja su logično najčešće zasnovana upravo na pitanjima prava manjina u tim državama.
Da, hrvatske vlasti napokon će infrastrukturno početi obnavljati sela u kojima žive povratnici; da, trebalo je to učiniti i davno ranije; da, bilo je u tome i opstrukcija s raznih razina dosad. Ali, i ta prepreka za normalne odnose sada polako nestaje.
I dobro je da će te manjinske teme ostati manjinske teme, da prava srpske nacionalne manjine prestaju biti temom koja mora zanimati Beograd u mjeri većoj od načelne zaštite manjinskih prava Srba, ili kojom će Hrvatska biti na bilo koji način ucjenjivana od Beograda.
Politički predstavnici Srba u Hrvatskoj tu su da pomognu među ostalim i u rješavanju tih problema, ali svjedočimo da se ta tema definitivno »seli« u samu Hrvatsku.
A kad su u pitanju međunarodni odnosi dviju država, tada bi bi bilo najbolje da se parafrazira staro pravilo »miroljubive aktivne koegzistencije« – suradnja na temama koje su zajedničke, a samostalna politika svake od država na temama koje se ne dodiruju, i tiču se unutarnjih odnosa.
Neka moderna, da ne kažemo napredna politika u Beogradu i sama bi bila puno uspješnija kad bi se pacificirala, okrenula vlastitom razvoju i zaboravila i pobjede i poraze iz 20. stoljeća.
Piše Tihana Tomičić
Dobro društvo
Tihana Tomičić
11. kolovoz 2020 14:38
Foto Emica Elvedji PIXSELL
Čini se da je recentna politika postala autor onog što je svojedobno bilo SDP-ov cilj: dobro društvo
Odlazak potpredsjednika Vlade Borisa Miloševića na proslavu Oluje u Knin ne prestaje uzbuđivati duhove u Srbiji, gdje se predsjednik Aleksandar Vučić i premijerka Ana Brnabić ne prestaju čuditi politici SDSS-a.
I iako hrvatske vlasti već danima šalju poruku o tome da takva zajednička proslava Oluje ne mora biti prepreka u unapređenju odnosa sa Srbijom, s druge strane sluha nema. Vučić, a time i Brnabić, zakopani su duboko u rovove konzervativne nacionalističke politike, pa neki novi procesi kao da prolaze pored njih, bez da ih oni uočavaju.
No, paralelno se ipak zbiva život – u Hrvatskoj, mi državu uređujemo onako kako se sami o tome želimo dogovarati, da citiramo hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića. U toj i takvoj državi HDZ i SDSS zajedno čine Vladu, a činjenica da su ljudi iz SDSS-a bili u Kninu, a bit će i u Škabrnji, kao i da će ljudi iz HDZ-a biti u Gruborima i Varivodama, dio je tog novog društvenog ugovora koji smo spremni razvijati kao građanska država.
Čini se da je recentna politika postala autor onog što je svojedobno bilo SDP-ov cilj: dobro društvo.
No, sve je to, zacijelo, i dio šire priče – jednako kao što Europa od Hrvatske očekuje da u što većoj mjeri poštuje ljudska i manjinska prava, da se polako, ali sigurno ograđuje od pozdrava ZDS i slično, sigurno i od Srbije očekuje da se počne ograđivati od svoje nacionalističke, unitarističke politike.
Mada su tek pred ulaznim vratima Europe, i za srpske političare sigurno bi puno značilo kada bi osvijestili da su neke politike jednostavno doživjele svoj povijesni poraz. Kad je u pitanju ratni poraz, njega sigurno nije lako »prožvakati« niti jednoj naciji, no nakon četvrt stoljeća bilo bi vrijeme da si i srbijanska politika prizna da jedan projekt naprosto nije uspio.
Tvrdoglavo ustrajanje Beograda s porukom kako »ne žele da se Srbi više dijele bilo gdje da žive, u BiH ili Hrvatskoj«, da citiramo premijerku Brnabić, jednostavno je prevladano. Nije više 1991. godina.
Srbi u Hrvatskoj imaju svoj život, svoje političke predstavnike, dapače u vlasti su, i vode svoju autonomnu politiku. Sve što se dogodilo s Kninom, ili će se nastaviti događati s Gruborima, Varivodama, Škabrnjom ili na kraju Vukovarom u studenom, imat će veze samo s hrvatskom unutarnjom politikom.
Odgovori na pitanja koja se usput nameću, samorazumljiva su: naravno da će vlasti početi rješavati probleme manjih sela u kojima žive povratanici, ali jednako tako je jasno i da će Hrvatska zauzvrat od Beograda tražiti i bolji status hrvatske nacionalne manjine u Vojvodini i drugdje.
Radi se o klasičnim bilateralnim temama o kojima dvije države mogu raspravljati u službenim kontaktima, a koja su logično najčešće zasnovana upravo na pitanjima prava manjina u tim državama.
Da, hrvatske vlasti napokon će infrastrukturno početi obnavljati sela u kojima žive povratnici; da, trebalo je to učiniti i davno ranije; da, bilo je u tome i opstrukcija s raznih razina dosad. Ali, i ta prepreka za normalne odnose sada polako nestaje.
I dobro je da će te manjinske teme ostati manjinske teme, da prava srpske nacionalne manjine prestaju biti temom koja mora zanimati Beograd u mjeri većoj od načelne zaštite manjinskih prava Srba, ili kojom će Hrvatska biti na bilo koji način ucjenjivana od Beograda.
Politički predstavnici Srba u Hrvatskoj tu su da pomognu među ostalim i u rješavanju tih problema, ali svjedočimo da se ta tema definitivno »seli« u samu Hrvatsku.
A kad su u pitanju međunarodni odnosi dviju država, tada bi bi bilo najbolje da se parafrazira staro pravilo »miroljubive aktivne koegzistencije« – suradnja na temama koje su zajedničke, a samostalna politika svake od država na temama koje se ne dodiruju, i tiču se unutarnjih odnosa.
Neka moderna, da ne kažemo napredna politika u Beogradu i sama bi bila puno uspješnija kad bi se pacificirala, okrenula vlastitom razvoju i zaboravila i pobjede i poraze iz 20. stoljeća.