Domaći izdavači ne znaju se nositi s izazovima moderne komunikacije s publikom i booking agencijama. Ne znaju se prilagoditi novim načinima tržišne utakmice, jedino i isključivo ih zanima prodaja. Odlične kritike i nagrade ne garantiraju prodaju, pa ni izdavače za to nije briga, smatraju My Buddy Moose
Novi album popraćen uglavnom hvalospjevima kritike, veliki broj koncerata, širenje baze vjernih fanova i uvrštenje na većinu godišnjih glazbenih »naj« izbora – tako bi se ukratko mogla opisati 2010. godina za riječku grupu My Buddy Moose. Njihov je drugi studijski album “Wonderful Feeling of Emptiness”, koji se u izdanju Dancing Beara na tržištu pojavio u ožujku, pokazao da su nade polagane u bend nakon prvog izdanja iz 2006. bile itekako opravdane. Oduševljenje tim uratkom, koji potvrđuje njihovu fascinaciju “kozmičnom američkom glazbom”, nije krila ni kritika, ni publika, a bend je to iskoristio za “nabijanje” kilometraže i koncertne nastupe u Rijeci, Zagrebu, Splitu, Dubrovniku, Kotoru, Novom Sadu, Beogradu, Mariboru, Ljubljani… U svakom slučaju godina kakvu bi mnogi bendovi poželjeli.
Drugi album, druga nagrada za najbolje domaće izdanje po izboru Muzike.hr. Polako ali sigurno postajete veliki mali bend?
Benčić: To je lijepa potvrda posebice jer se radi o trenutno jedinom specijaliziranom glazbenom portalu u Hrvatskoj koji pokušava promovirati, koliko god je to teško i više nalik nemogućoj misiji, ozbiljan način praćenja domaće i strane glazbene scene. To je endemska pojava u današnje vrijeme.
Ma bolji smo si s kritičarima, nego s publikom. Mislim, veliki je nesrazmjer između pohvale kritika i odaziva publike.
Zanimljiva je i činjenica da to nije anketa čitatelja, već izbor kritičara i novinara koji sustavno prate glazbu?
Benčić: Da je izbor čitatelja, imali bi 0,2 posto, a prvo mjesto bi uvjerljivo odnio Elemental.
Botić: Ma bolji smo si s kritičarima, nego s publikom. Mislim, veliki je nesrazmjer između pohvale kritika i odaziva publike.
Đečević: Pa dobro, nije to sad baš skroz istina.
Botić: Da, jednom godišnje nam na koncert dođe i dvjestotinjak ljudi.
Album je odmah naišao na odlične kritike uvaženih domaćih i regionalnih kritičarskih pera. Jesu li te riječi hvale donijele i više publike na koncertima, i više svirki?
Benčić: Teško je reći koliko kritike pomažu promociji naše glazbe, prodaji albuma ili pak odazivu publike. Činjenica je da smo nakon ovog albuma svirali nešto više, no nakon prvog i da su nam što se tiče klupskih koncerata u Hrvatskoj manje više svugdje bila otvorena vrata i da je odaziv publike bio nešto konkretniji. Je li to stvar kritike ili nečeg drugog, e pa tim se istraživanjima nismo bavili.
Benčić: Ulazim u konkurenciju s Hrvojem Rupčićem. Što se tiče albuma Bambi Molestersa, bilo bi stvarno bezveze pripisivati si bilo kakve zasluge jer sam odsvirao samo jednu pjesmu. Mario Furka je jedna posebna priča, izvan kategorije glazbene kritike, koncerata, odaziva publike i radiofonije.
Botić: Super nam je kad dobijemo odlične kritike. Uostalom, kome nije. To je sjajan poticaj za daljnji rad. Primjerice, nama svima je bilo odlično pročitati da je Anti Tomiću naš album sjeo k’o budali šamar.
Đečević: Tomićev tekst je posebna priča – to uopće nije glazbena kritika, nego impresija čovjeka koji voli i jako dobro poznaje tu muziku pa je to stvarno dobra preporuka.
Botić: Glazbeni kritičari pišu kritike jer im je to posao, često su i te pozitivne kritike napisane na pomalo neinspirativan način, a Tomićev tekst je napisan iz duše, jer je on to tada tako htio napisati, a obično su mu teme puno ozbiljnije od nekog benda iz Rijeke.
Želimo vječne turneje
Koliko vas vrte na radijima?
Širola: Teško je reći, ali mislim da ne baš previše.
Benčić: Konkretno znam da nas puštaju na Radio Rijeci, a to je sasvim logično jer puštaju dosta lokalnih bendova.
Botić: Pjevamo na engleskom i to nam je što se tiče radija možda najveći hendikep. Puno bi nas više vrtili da su nam pjesme na hrvatskom.
Đečević: Mislim da ne postoji ni jedan hrvatski bend koji pjeva na engleskom, a da su ga voljele radio stanice. Kakav god to bend bio.
Kako to izgleda kad idete na turneju?
Širola: Nađemo se ispred garaže, čekamo Jasmina koji uvijek kasni, spakiramo stvari, sjednemo u kombi i krenemo na put na kojem nikad nije dosadno. Kad stignemo, nađemo se s dragim ljudima ili upoznajemo nove, navečer sviramo i onda sutra sve ponovimo.
Đečević: To je najbolji dio onoga što radimo. Svi mi volimo baš svaki dio posla vezan za glazbu, i probe, i snimanje, i stvaranje, i izdavanje, ali nam je najbolji dio kad naš prijatelj Gordan Miler dođe s kombijem po nas, mi ukrcamo stvari i već nakon par prijeđenih kilometara počnemo pričati gluposti. Navečer koncert, druženje… ma to je najbolja zabava na svijetu.
Benčić: Jako smo gastro-enološki osviješteni, osviješteni smo prema lokalnim običajima kraja gdje dolazimo, obavezno pogledamo znamenitosti grada ili mjesta u koje smo došli, pa makar samo pola sata.
Botić: Ta putovanja su dovoljno rijetka da nam ne dosade.
Đečević: Što je stvarno loše jer bi mi voljeli biti na vječnoj turneji.
Botić: Kao primjerice Bob Dylan, ali mi imamo malo lošije pjesme od njega.
Đečević: Al’ zato Luka bolje pjeva od njega i to na engleskom. Svašta nam se događa na tim turnejama. Primjerice, znali smo na pumpi zaboraviti jednog člana benda, kojeg ovog prilikom nećemo imenovati, ali ćemo reći da je bubnjar.
Botić: Trenutno smo u fazi pripremanja kraće njemačke turneje i ožujku i to s bendom Erotic Biljan i His Heretics.
Pomalo smo lijeni
Radite li štogod po pitanju novog materijala?
Radimo na novom albumu i to ozbiljno, ali ne želimo reći ni kad i ni šta. Kad smo objavili prvi album, već je pol drugog bilo gotovo, no onda je potrajalo da ga i objavimo, pa ne želimo da tako ispadne i s trećim
Benčić: Napravili smo pet novih pjesama.
Botić: Stvarno? Dugo nisam bio na probi…
Đečević: Da, radimo na novom albumu i to ozbiljno, ali ne želimo reći ni kad i ni šta. Kad smo objavili prvi album, već je pol drugog bilo gotovo, no onda je potrajalo da ga i objavimo, pa ne želimo da tako ispadne i s trećim.
Benčić: Sad se ne žurimo, shvatili kako smo i sami sposobni preuzeti stvar u svoje ruke i napraviti kvalitetan materijal.
Botić: Ma izdati album svakih dvije tri godine je odličan ritam.
Sad bi vam trebalo biti lakše s izdavačima?
Benčić: Cijela priča s izdavačima u današnje vrijeme u Hrvatskoj nema nikakvog smisla. Mi smo objavili za veću hrvatsku izdavačku kuću, ali ista stvar bi bila da smo album izdali sami. Domaći izdavači ne znaju se nositi s izazovima moderne komunikacije s publikom i booking agencijama. Vani uopće više nisu bitni izdavači, bitna je distribucija, najbitnije su booking agencije.
Botić: Izdavaštvo u Hrvatskoj 2010. je isto kao i prodaja tipkaćih mašina 1992. Ne znaju se prilagoditi novim načinima tržišne utakmice, jedino i isključivo ih zanima prodaja. Odlične kritike i nagrade ne garantiraju prodaju, pa ni izdavače za to nije briga.
Razmišljate li o stranom izdavaču?
Botić: Normalni bendovi snimke šalju na sve moguće domaće i strane adrese, mi smo pomalo lijeni i to nismo napravili.
Ispunjenje svih želja
Može li bend kao što ste vi živjeti od glazbe?
Širola: Ne, pogotovo ako se pod tim podrazumijeva “normalan” život odnosno krediti za stan, auto, pelene…
Radimo kreativne poslove jer smo kreativni ljudi i ti nam poslovi omogućavaju da u glazbi koju stvaramo ne moramo raditi kompromise
Dobro, ali imate sreću da imate kreativne poslove koji vam donose satisfakciju i na tom polju, Luka i Jasmin su novinari, Matko dramaturg, a Ištvan radi u marketinškim vodama.
Botić: Sretni smo i ispunjeni.
Benčić: Pokrivamo sve segmente društvenog života. Radimo kreativne poslove jer smo kreativni ljudi.
Đečević: Osim što ih volimo, ti nam poslovi omogućavaju da u glazbi koju stvaramo ne moramo raditi kompromise. Ustvari, kad malo bolje razmislim, kad u bendu imaš čovjeka koji se bavi marketingom, dvojicu koji su u medijima i jednog dramaturga, mi smo zapravo užasno neuspješni.
Botić: Al’ to je zato jer se ne trudimo ali i to je dio našeg šarma.
Najdraža svirka?
Đečević: Novi Sad. To je ispunjenje svih želja kad imaš bend – dobar klub, puno genijalnih ljudi u publici koji su došli poslušati baš nas i poslije ti se još i zahvaljuju jer si došao u njihov grad svirati. A tekstove znaju bolje od Luke. Uz to, gotovo svi koncerti u Rijeci i Zagrebu su odlični, a poseban je gušt doći u posve nepoznatu sredinu i napraviti koncertni tulum kao što je to bilo ove godine u Kotoru.
Najgore koncertno iskustvo?
Botić: Osijek. Ma bilo je samo četvero ljudi, vlasnik je zaspao na početku, a probudio se na kraju koncerta.
Đečević: Ma nije bilo tako loše, nama zapravo kad sviramo nikad nije loše.
Širola: I na probama guštamo, a tamo nema publike. Najgore je kad sviraš negdje i imaš osjećaj da ti netko radi uslugu jer te je pustio da nastupiš.
Pronalaženje zajedničke vizije
Kako izgleda kreativni proces nastajanja pjesma?
Botić: Tako što Luka donose materijal koji je zapravo gotova pjesma, znači ima vokalni i melodijski, glazbeni dio i mi to na probama dorađujemo. Ponekad je ta pjesma takva da je samo treba završni touch, a ponekad treba više aražmanskih zahvata.
Mi smo bend »korak po korak«. Kad smo počeli bilo nam je bitno samo da imamo bend, onda smo željeli svirati u mjestima koja volimo, onda smo pomislili da bi bilo lijepo izdati album
Širola: Bilo je pjesmama koje je Luka donio koje godinama nismo svirali, mi bi ih uvježbavali ali nam nisu sjele, i onda se dogodi jedna proba na kojoj ta pjesma sjedne baš onako kako treba, bez ikakvog filozofiranja.
Benčić: Kad radiš muziku, kad je stvaraš, pišeš, sviraš, aranžiraš, čuješ ju u glavi, ali često ono što čuješ u glavi nije isto kao ono što realno možeš reproducirati i tada je to stvar pronalaženja zajedničke vizije. To je ljepota benda.
Na ovom albumu gostovali su Chris Eckman i Howe Gelb. Imate li još koju neispunjenu želju?
Botić: Mi smo bend »korak po korak«. Kad smo počeli bilo nam je bitno samo da imamo bend, onda smo željeli svirati u mjestima koja volimo, onda smo pomislili da bi bilo lijepo izdati album. Neopterećeni smo zaradom i uspjehom, i imamo sreću da nam se na tom našem putu pridružuju ljudi sličnog pogleda na život. Tako su nam dragi prijatelji radili omot i spot.
