Na Tri kralja bit će pet mjeseci otkako su treneri u omladinskom pogonu Rijeke dobili posljednju plaću. Njih desetak živi od… zraka. Nemaju puno izbora. Nije neka jagma za trenerima. Na burzi rada (prvoligaškoj) velika je gužva, a “mali klubovi” ionako plaćaju u ”krumpirima i drvima”. Promjena zanimanja je složen proces, posebice u ovim recesijskim vremenima. Više tvrtki stavlja ključ u bravu nego što nove pokreću posao… Nogometna je industrija na aparatima. A HNK Rijeka doslovce na – izdisaju.

Prije dva dana cijelu je zbrku izazvala jedna radio izjava sportskog direktora Elvisa Brajkovića, kako je igračima plaća “legla” na račun. Mobiteli su poludjeli od zvonjave. Lažna – uzbuna! Razočaranje. Ništa od “kemoterapije” teško bolesnim tekućim računima nogometašima profesionalcima. Ogorčenje i bijes zamijenili su strpljenje. Zdenka, Milica, Tihana…, na Kantridi dvadeset, trideset godina, i nešto “novija” Sandra, prošle su puno takvih financijskih oluja. U ove blagdanske dane nema, međutim, osmijeha na njihovim licima. Buket ruža ne vene, utjehu traže u radu, zaronjene u papirima. Miris optimizma nikada ih nije napuštao. Naljutit će se ako im kažete da će iduća godina biti još i gora…

Jučer je Kantrida bila u depresiji. Nije riječ o psihičkom stanju nego o kroničnoj bolesti. U raljama opomena, sudskih tužbi i – ovrha. Život nogometaša (trenera i svih koji su u istom loncu), postao je kalvarija. Postali su poput pomoraca. Nekad se plovilo i zarađivalo na ”Jugoliniji” i na strancima, danas je i na inozemnim kompanijama bitka za koricu kruha. Onaj sa sedam kora. Hrvatske nogometaše, barem  one s Kantride, nitko ne traži. Svatko sanja svoj “zlatni brod”, a Ivan Turčić, predsjednik Rijeke – obeštećenje, koje život znači. 

Na Kantridi se nadaju da će predsjednik Turčić “oženiti” Fordovu misao - Ne postoji osoba koja nije sposobna uraditi više od onoga što misli da može… Turčić je vjerojatno jedini prosjak u – odijelu i kravati! Svi bježe od njega, kao od kužnog psa, čak i ljudi koje je odabrao, članovi Izvršnog odbora. U strahu da ih ne pita – malo kuna. Ima pripremljen tugajljiv govor o “bijegu sponzora, teškim recesijskim vremenima…”. Ali uvjeren da će pronaći izlaz iz labirinta. Optimizmu kojemu se treba diviti… U očekivanju preoblikovanja, privatizacije, inozemnog investitora. Njegova je glava na panju. Arapi i Talijani nude nadu. Teško je kazati koliko je realna.

Dugovi prema igračima (i svima ostalima!) rastu kao kvasac, proporcionalno i nezadovoljstvo. Novi bankarski kredit je u završnoj obradi. Zaduživanje je opasna igra, omča oko vrata, ali jedini izlaz. Dok se netko ne proda. Utoliko su smiješne najave o – pojačanjima. Nenad Gračan je platio ceh, Elvis Scoria ima kredit i – alibi. Ako se nešto drastično ne promijeni, proljeće će biti bez sunca. Samo tmurno olovni oblaci.

U očekivanju Nove godine Rijeka je brod olupina, pluta u Kvarnerskom zaljevu, u očekivanju remorkera (kredita za jednu plaću !) i dokovanja neizvjesnosti. A Turčić je sve više nalik bivšem ministru financija Ivanu Šukeru (bio je predsjednik Hrvatskog košarkaškog saveza), po zaduživanju.

Na Kantridi svi traže kalendare, nitko ne nudi – pomoć. Ipak, što je rekao Krleža – Nigdar ni tak bilo, da ni nekak bilo, pak ni vazda ne bu da nekak ne bu… Ar nigda ni bilo da ni nišče bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. Ford i Krleža su Turčićeva zrcala.  Ivan Šuker je smijenjen, predsjednik Rijeke neće pobjeći s plamtećeg broda. Ali, Ivane (Turčiću) – vatrogasni aparat u ruke!