ZAGREB – Da uvažava činjenicu da Hrvatska stari i da će društvo sve više napora morati ulagati u brigu o starijima Vlada je nastojala pokazati i time što je izmjenama Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji kao nasilje u obitelji prije dvije godine država počela kvalificirati i zanemarivanje potreba starijih članova obitelji. Zakon je prvi put naveo starije osobe kao skupinu koja uživa posebnu zaštitu države, a zanemarivanje njihovih potreba, primjerice nepružanje redovite zdravstvene skrbi, nedavanje hrane ili lijekova, od početka 2018. godine tretira kao nasilje u obitelji. Loša se briga o starijima prema zakonu kažnjavala minimalnom novčanom kaznom od deset tisuća kuna ili s najmanje 45 dana zavora.

No, kakvi su rezultati tog pokušaja države da natjera prvenstveno djecu na odgovarajuću skrb o starim roditeljima, ako tu brigu nisu povjerili nekom drugom, nije moguće doznati ni u jednom ministarstvu, pa čak ni onom koje je zaduženo za socijalnu skrb. Tako su naša pitanja o tome koliko je u posljednje dvije godine bilo prijava za zanemarivanje potreba starijih osoba, koliko se vodilo sudskih postupka i koliko je baš za to djelo bilo presuda ostala neodgovorena. Resorno Ministarstvo za demografiju, mlade, obitelj i socijalnu skrb imalo je podatke samo o tome koliko su slučajeva zanemarivanja starijih osoba imali centri za socijalnu skrb, no i ne o tome kako su ti postupci završili.

Iz tog Ministarstva odgovorili su nam da su u 2018. godini centri za socijalnu skrb postupali u 223 slučaja podnesenih prijava koji su vezani za zakonski članak koji je vezan za zanemarivanje potreba osoba starije životne dobi. O tome koliko je takvih postupanja bilo u prošloj godini nisu dali podatke. U toj godini centri su podnijeli ukupno 2.983 prijave za nasilje u obitelji, ali iz Ministarstva kažu da ne raspolažu koliki se broj prijava odnosio na osobe starije životne dobi, ali nude podatak da su u 2018. godini postupali u zaštiti žrtava nasilja – osoba starije životne dobi u slučajevima kada su 374 žrtve nasilja bili muškarci i 781 žrtva nasilja ženskog spola, te napominju da su osobe starije životne dobi iskazane kao žrtve svih oblika nasilja.

Novčane kazne

Za podatke o tome koliko je bilo prijava i koliko postupaka vezano uz zanemarivanje obitelji, upućuju na Ministarstvo pravosuđa.

Međutim i u tom Ministarstvu nemaju podatke što se događa starijim ljudima u obitelji i kako se pravosuđe nosi s time kada su zanemarivani. Oni tek nude odgovor da su u 2018. godini prema Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji pokrenuti postupci protiv 9.464 okrivljenika za počinjenje nasilja u obitelji. Iz njihovih odgovora doznajemo i to da su 77,3 posto okrivljenika bili muškarci, a 22,7 posto žene, i da sudovi i dalje najčešće izriču novčane kazne za nasilje u obitelji, pa je tako 42,73 posto izrečenih kazni bilo novčano, 23,01 posto bile su uvjetne zatvorske kazne, 6,99 posto bezuvjetne kazne zatvora, 0,67 posto posebne obveze uz uvjetnu osudu te 26,60 posto zaštitne mjere.

Iako ni oni ne raspolažu točnim brojem prijava za zanemarivanje starijih osoba, u MUP-u ipak imaju statističke podatke o tome koliko je starijih osoba među žrtvama nasilja o obitelji. Tako je prema njihovim podacima u 2018. godini od 11.270 žrtava nasilja u obitelji, njih 10,6 posto bilo starije životne dobi, odnosno starije od 65 godine. U prošloj je godini, navodi MUP smanjen ukupan broj žrtava nasilja u obitelji za 6,5 posto, odnosno na 10.533 osobe. Među njima bilo je 1.138 žrtava nasilja u obitelji koje su bile starije od 65 godine. Među njima treba tražiti i slučajeve starijih osoba koje su zanemarivane, ali ni u MUP-u ne raspolažu podacima o postupcima koji se tiču zanemarivanja starijih osoba.

Roditelji štite djecu

Naši sugovornici iz nekoliko centra za socijalnu skrb rekli su nam da je trebalo i da je bilo lako donijeti zakon koji zanemarivanje starijih tretira kao obiteljsko nasilje, ali da je provedba nešto drugo. Često se događa, napominju oni, da roditelji nastoje zaštititi svoju djecu bez obzira kako se ponašali prema njima, da brinu o tome što će uslijediti nakon prijave, odnosno o tome da kazna od deset tisuća kuna znači neizdrživ udar na ionako siromašne kućne budžete, a kazna zatvora od primjerice 45 ili 60 dana samo odgađa probleme.

Dodaju da bi jedno ispravno rješenje bilo udaljiti starce koji su zanemarivani iz zajedničkog kućanstva, ali da država nema kapacitete u domovima koji bi omogućavali takvo postupanje. Uz to često se radi o nekretnini koja je u vlasništvu žrtve, a nitko od njih nije spreman na opciju da njihovo dijete ostane bez krova nad glavom.

I tako socijalnim radnicima, kako su nam sami povjerili, pritisnutim s jedne strane lošom državnom infrastrukturom, a s druge strane odlučnošću starijih da puno toga istrpe kako bi zaštitili djecu i kad su odrasli ljudi, ostaje da često praznim prijetnjama pokušaju utjecati na to da se situacija u obitelji popravi. Poseban problem u brizi o starijima je i to da malo tko sebi može priuštiti napuštanje posla kako bi se brinuo o roditeljima, a država još uvijek, unatoč brojnim prijedlozima da i ti građani dobiju naknadu, na to nije spremna.