Koprodukcije su uvijek postojale i postojat će, samo se bojim za nešto drugo: kina su se ugasila. A to je pokazatelj da dobar, tradicionalni film gubi smisao. Nema ga, štancaju se ti kompjutorizirani filmovi, robotiziraju se, izmišljaju neke sulude priče i neke sulude tehničke moći, ali to nije film
Bogdan Diklić glumac je kojeg ne treba posebno predstavljati. Prisutan i u jugoslavenskom filmu, kao i u kasnijim filmovima mjesnih zajednica nastalih raspadom bivše države, Diklić je zapaženu karijeru ostvario i u kazalištu.Ovaj rođeni Bjelovarčanin, ali afirmirani srpski glumac, nedavno je proslavio 35 godina glumačkog rada, što je okrunio malom, samo opsegom, knjigom »O glumi bez glume«. Knjigu je objavio »Jesenski i Turk«, a njen neobičan mali format odmah ukazuje da to nije bilo kakva knjiga.
Zapisci su to prekaljenog glumca, koji u formi didaskalija, gnomičnih i sentencioznih uputa glumcu, ali i ne samo njemu, sažima svoje glumačko iskustvo i, nikako s visoka, dijeli savjete i svoja zapažanja o poslu koji u idealnim okolnostima postaje poziv.
S Diklićem razgovaramo na pulskom Sajmu knjiga, na kojem gostuje u nekoliko programa.Kome je ova knjiga namijenjena?– Ako se nešto spontano dogodilo u mom životu, to je bilo upravo s ovom knjigom. Te sam misli zapisivao u jednu bilježnicu, sigurno ne tendenciozno, ali ipak bar u podsvijesti s nekom željom i nadom da ću to nekada u nekome obliku nekome uputiti. Onda sam pročitao tu teku, za koju je znala još samo moja supruga Dijana, da bi nam jednom došao u goste moj Bjelovarčanin, dragi prijatelj Goran Navojec. To je bilo prije nekih pet godina, i onda smo sjeli na terasu, bili smo prilično raspoloženi pa sam ja to njemu čitao i pitao ga što misli. On kaže: »Super mi je i trebalo bi to štampati jednog dana«.
Majstor petog plana
Prošle godine su Grad Bjelovar i Goran Navojec napravili priredbu u čast 35 godina mog glumačkog postojanja i prvi dio te priredbe – koja je bila jako duhovita i šarmantna – bio je promocija knjige, a u drugom dijelu su puštali inserte iz mojih filmova i govorili o meni kao najlošijem glumcu na planetu. I to je bilo predivno. Izmontirali su inserte iz mojih filmova, ali gdje sam bukvalno u četvrtom i petom planu, pa je naslov tog filma bio: »Majstor petog plana«. I onda su me zaokružili crvenim flomasterom, gdje god da sam bio.Iako paralelno radite i u kazalištu i na filmu, a filmografija vam broji impresivnih 80-ak naslova, knjiga je nastala ipak više iz iskustva kazališne glume. Kako to?– Tako je to bilo, stjecajem okolnosti.Dijelite li onda glumu na kazališnu i filmsku?– Ne, ja sam glumac. Ja radim i jedno i drugo i ne dijelim to. Ima nekih zanatskih prilagođenja, ali ne, ja sam tako to pisao, odnosno bilježio. Znate, film ostane, a ni jedna predstava ne ostaje, čak i kad je snimljena. Pripremajući period predstave dinamičniji je nekako; čovjek provede u kolektivu dva mjeseca, a u filmu je to drugačije. Ali ima tu puno stvari koje se mogu odnositi i na filmsku glumu.No kad se o vama govori kao o majstoru minimalizma u glumi, onda je to zapravo uspješno prilagođavanje filmskoj gesti, uvelike različitoj od kazališne. Pa ne bi li i to »prešaltavanje« mladom glumcu, kojem je knjiga dijelom namijenjena, moglo biti od koristi?– To prešaltavanje moramo staviti pod znakove navoda. To je više prilagodba. Nema tu neke razlike, jer ako ćemo filmskim jezikom, kazalište je total, ali i u kazalištu postoje krupni planovi, dakle fokusiranje pažnje publike na glumca koji u tom trenutku radi sa svojim kolegama nešto jako značajno i taj krupni plan se desi kad je sve podređeno tom dijelu predstave gdje je ono, ajmo reći, nositelj scene u tom trenutku.
Trojstvo bez publikeDa, ali u kazalištu vas mora čuti i publika u zadnjem redu, a na filmu i mig obrvom sve može reći…– Da, e sad ću vam ja nešto reći. Dvojaka je ta korist od kamere. U svakom slučaju, kamera nepogrešivo bilježi laž, prepoznaje laž u smislu nedoživljenog, ona to registira, a vide to i montažer i redatelj, a ako je to ipak procurilo u film, onda to vidi i gledatelj. Isto tako i u kazalištu, ako nemate kao glumac – to mi kažemo – pokriće iznutra, nego se samo derete da bi vas čuli, to je prazno, to je šuplje. Ako imate pokriće, pun, iskren doživljaj, pravu akciju i reakciju s partnerom, samo tako publika dobije svoje, a ne da stanete na rampu, okrenete partnerima leđa, zagledate se ispred publike u daljinu i nešto glumite sami za sebe. Ta se vrsta laži prepoznaje i vidi.
Kada u predgovoru govorite o trojstvu, da ne kažemo svetom, pisca, redatelja i glumca, ne spominjete publiku. Kako to?– Pa nema je, sad, neka se ona ne ljuti na mene, antinomično je ovo što ću reći, ali nje se to ne tiče. A ne tiče je se, i samo tako će dobiti ono što traži, ako se nje to ne tiče. Dakle ako mi trojno živimo to na pozornici, publika to dobije. Ako igramo NA publiku, ZA publiku i ako gledamo i slušamo što publika radi i kako nas gleda, sve propada.
“Ponavljanje teksta”
Dakle glumac ne smije sjedati publici u krilo, kako kaže jedan vaš O-izam?– Tako je, znam glumaca koji su sjedili publici u krilu, to je velika muka, i za publiku, a i za nas, njihove partnere. To ne znači da publika nije sudionik predstave, dapače, i nema tu diskusije, jer inače bismo glumili pred praznim gledalištem, ali to je jedini i pravi način da publika dobije ono po što je došla.
Film ostane, a ni jedna predstava ne ostaje, čak i kad je snimljena
Ima jedan zgodan O-izam o alkoholu i glumi, u kojem kažete da alkohol služi samo za skidanje ljepila kojim se lijepe brkovi i slično. No moglo se čuti da ste na snimanju »Sedamdeset i dva dana« Danila Šerbedžije vi i tata Rade često odlazili između scena na rakijicu…
– Ma nismo prečesto. Odlazili smo isključivo kad bismo već imali snimljene scene ili kadrove bez teksta. Ali da, znali smo to raditi pa je Rade to zvao ponavljanjem teksta. »Ej, ajmo ponoviti tekst« – rekao bi on ili ja. Onda je tu pomagao gazda domaćin, koji je imao fenomenalnu rakiju, ali to nema veze s alkoholizmom.
U posljednje vrijeme producenti na ovim prostorima shvaćaju da film u regiji neće opstati ako ne krene značajnije u koprodukcije. Što vam se čini?– Ne znam, ja tu sferu filmske produkcije niti promatram, niti sam je ikad promatrao, prolazio sam kraj nje kao glumac, ali nikad me se nije ticala u pretjeranoj mjeri. Koprodukcije su uvijek postojale i postojat će, samo se bojim za nešto drugo: kina su se ugasila. A to je pokazatelj da dobar, tradicionalni film gubi smisao. Nema ga, štancaju se ti kompjutorizirani filmovi, robotiziraju se, izmišljaju neke sulude priče i neke sulude tehničke moći, ali to nije film. Ma koliko ja bio pljesnjiv i smrdio na naftalin, to nije film i doviđenja!
