Jedan od bitnih elemenata koji je doveo Cibonu u situaciju u kojoj je sada jest neprekidno trgovanje igračima, klub nije imao stabilnu sportsku politiku. Ako računamo period od posljednjih dvadeset godina, dakle period u kojem je Cibona pokušala provoditi nekakvu kvazi-tržišnu politiku na tragu bogatih klubova ‘trulog kapitalizma’, otkrit ćemo zapanjujuće podatke.

U vremenu kad je trebalo vrlo intenzivno proizvoditi igrače poštujući specifičnosti tranzicijskog kapitalizma i košarkašku tradiciju, Cibona nije proizvela nikoga, ili gotovo nikoga. Na stranu onaj davni projekt Dona, koji je bio hvale vrijedan, ali u konačnici nije polučio rezultate kakve je mogao polučiti, pogon mlađih kategorija pod Tornjem je, strava i užas.

Ako se fokusiramo na igrače iz Zagreba, a Zagreb je ipak četvrtina stanovništva Hrvatske, i sastavni dio gradskog korpusa su i doseljenici iz dinarskih krajeva, dakle krajeva koji ‘daju’ ljude genetski predisponirane za igranje košarke tjelesnim karakteristikama i talentom, puki zakon velikih brojeva dao bi više domaćih igrača nego realnost. Od momaka iz Zagreba koji su odskočili kvalitetom, u Ciboni su igrali samo Gordan Giriček, Slaven Rimac i Mate Skelin. Nevjerojatno, ali istinito. Naravno, bilo je tu još igrača iz Zagreba, ali niti jedan od njih nije ostavio značajnijeg traga u povijesti kluba. Od Dubravka Zemljića, Mate Miliše, Krunića, Jakšića, Pašalića, Šamanića, Krušlina, do aktualnog Karla Vragovića. I, usput, uglavnom su dolazili iz manjih zagrebačkih klubova, malo ih je košarkaški odraslo pod Tornjem.

 Paralelno je u Ciboni igralo više Zadrana nego Zagrepčana, iz Jazina su stizali Alan Gregov, Davor Marcelić, Emilio Kovačić, Marko Popović, Stipe Šarlija, Tome Ružić, Vlado Alanović (via Zagreb), do aktualnog Roka Stipčevića. Zgodno je to što je Božo Miličević prije dolaska u Cibonu bio i direktorom Zadra, kao da je tom gradu, klubu i igračima ponaosob vraćao neke davne dugove.

U istom periodu kroz Cibonu je prošlo nevjerojatnih 36 stranaca, počevši s prvim Doug Leejem, završivši s aktualnim Marcusom Johnsonom. To je i 36 provizija, malo više s obzirom na to da su se neki ‘vraćali na mjesto zločina’, kao Penn ili Bader, to je 36 mjesta u momčadi manje za domaće igrače, to je u datim okolnostima – zločin.

Ili neki košarkaški kanibalizam u kojem je Cibona jela ‘vlastitu supstancu’, baš kao što revolucija jede vlastitu djecu. Zbog koga i čega? Da bi se našla na rubu raspada, s dugom od 70 milijuna kuna na grbači.