Kad je euro prvi put premašio 7,7 kuna pobijedila Račanova, a onda na istom omjeru pobijedio Sanader
Jadranki Kosor sigurno nije ugodno slušati konstantne kritike i katastrofične najave Željka Rohatinskog, i s tog bi joj aspekta vjerojatno bilo draže da je na monetarnoj vlasti netko manje kritičan, a opet više »kooperativan« pa i kada je riječ o otpuštanju rezervi za financiranje državnih dugova.No, istovremeno Jadranka Kosor ima snažan motiv da se zalaže i za guvernera i za njegovu politiku stabilne kune bez obzira na kritike koje mu se upućuju s raznih stručnih i manje stručnih razina, a koje bi mogla iskoristiti da hoće. Naime, ako se pogleda statistika tečajeva središnje banke, moguće je čak uočiti i stanovito podudaranje kretanja tečaja kune prema euru s rezultatima izbora u Hrvatskoj: kada bi u vrijeme izbora kuna značajnije pala, mijenjala se i vlada, što je naravno možda bila tek puka slučajnost, bez ikakve kauzalne veze.
Kupovna (ne)moć
Tako je euro kod nas prvi put 7,7 kuna premašio krajem 1999. i početkom 2000. godine, a tada je nakon duge Tuđmanove političke ere na izborima pobijedila Račanova koalicija koja i jest prvi put postavila Rohatinskog na sadašnju poziciju. Na tako niskim razinama kuna se zadržala sve negdje do svibnja 2000. da bi se prema ljetu počela oporavljati. Prema siječnju 2001. opet je krenula naniže, da bi tijekom zime 2002. sezonska deprecijacija izostala, što se međutim ne može reći za jesen/zimu 2003. na 2004. Tada se, krajem 2003. i početkom 2004. godine desio idući značajniji pad kune, prema 7,6 do 7,7 kuna za euro, a paralelno se odvijala smjena na političkoj sceni: lijevu Račanovu koaliciju zamijenio je Sanaderov desni HDZ. Uslijedilo je potom dulje razdoblje jake kune što je ponajprije povezano sa sve značajnijim priljevima deviza po osnovi zaduživanja, a što i jest glavni temelj formiranja tečaja kune prema euru u našoj visokoeuriziranoj i na tečaju usidrenoj ekonomiji. U studenom 2007. ponovno parlamentarni izbori, no bez promjene vlasti. Kuna je ostala stabilna, ali je nakon izbora buknula inflacija. Kupovna moć građana opet je bila ugrožena.
Imenom guvernera Rohatinskog već se počelo politički trgovati makar će on svoj mandat nastojati odraditi do kraja, a onda će mu se vjerojatno otvoriti više opcija. Hoće li se odlučiti na politički angažman, ovisit će naravno o njegovim osobnim prioritetima, ali i o tome hoće li naći zajednički jezik s nositeljima opcije koju bi možda preferirao. Jer, guverner jest racionalan, ali ipak nije tehnokrat. Nije isključeno ni da odradi još jedan mandat na čelu središnje banke, štoviše, to se čini i najizglednijom opcijom. Tu je na svom terenu, a pravog nasljednika ionako nema na vidiku
Činjenica je da se izbori obično održavaju u jesen ili zimu kada je kuna ionako izložena sezonskoj deprecijaciji, te da je tečaj početkom desetljeća generalno bio na nešto višim razinama nego kasnije. Uz to, u periodu smjene vlasti nema aktivne politike, pa tako ni aktivne politike zaduživanja koja bi napuhavala tečaj. No, isto je tako činjenica da je ekonomski model iz proteklih desetak godina potrošen i da bi sada trebalo ponuditi nešto novo.
Napetosti rastu
Dakle, iako premijerki nije milo slušati kritike na svoj račun, stoički ih podnosi. Zadnje što joj, naime, sada treba jest relativiziranje politike stabilne kune jer bi da kuna sada tresne to u potpunosti istopilo efekte njene predizborne »socijalno osjetljive« fiskalne politike koja se sastoji u održavanju situacije status quo, odgađanju rezova na rashodnoj strani proračuna, politike kontinuiteta plaća, mirovina i broja zaposlenih, a sve u cilju da se krizom pogođenim građanima pred izbore ne izbijaju i dodatne kune iz novčanika. Građani su međutim i dužnici s kreditima uz valutnu klauzulu pa ako kuna padne, rate dodatno rastu i posve je svejedno što plaće ostaju iste kada ih grizu sve veći dugovi. Vrlo neugodna situacija za vladajuću stranku, pa se sve nastoji što više razvući, održati nepromijenjenim, iako napetosti rastu sa svih strana. Dodatnu napetost unosi i to što je prostor za zaduživanje sve tanji. Naime, proteklo desetljeće obilježilo je snažno zaduživanje, prvo države, potom banaka koje su kreditirale i državu i građane, a potom i snažnije inozaduživanje poduzeća. Guverner se dakle prije svega borio s aprecijacijskim pritiscima, a prvi ozbiljniji napad kuna je doživjela tek početkom 2009. kada se u jeku globalne krize bilo teže zadužiti vani za financiranje dugova i zadržavanje kune na njenoj uobičajenoj razini.
Slabe performanse
Sada se zadužiti općenito lakše, ali performanse naših javnih financija sve su slabije i sezonski pritisci ipak su sve manje sezonski, a sve više strukturni. Tako i treba gledati zadnje klizanje kune mada je riječ o trendu, a ne nekoj ozbiljnoj deprecijaciji. Ovaj političko-ekonomski model je potrošen pa bi se nakon izbora ovaj puta moglo desiti svašta. Moglo bi doći do ekonomske prilagodbe na jednoj ili drugoj strani, ili pak na obje. Moglo bi se, što bi bila najgora opcija, nastaviti po starom. Kako će se karte posložiti, još je prerano tvrditi.
