ZAGREB Bez ijednog plakata, Boćarski dom, u koji stane nešto više  od tri tisuće ljudi, bio je gotovo rasprodan dva tjedna prije trećeg po redu hrvatskog koncerta The Nationala.

Takvu dozu samopouzdanja koncertni promotori rijetko si dopuštaju  i za najveća imena, no Mate Škugor dobro je pamtio 2007. godinu i  koncert u Pauku na kojem je publika znala većinu pjesama tada još uvijek relativno nepoznatog indie/americana benda.

The National, poneseni činjenicom da ih je još 2004. godine u Zagrebu fanatično podržalo pedesetak vjernih fanova, u hrvatsku su metropolu već tri godine kasnije došli predstaviti i svoj četvrti album »Boxer«,  kojim će se potom ubrzo  i probiti na ljestvice najboljih albuma godine.  No ako je u svijetu u posljednje tri godine i dalje bujala njihova popularnost, u Hrvatskoj je rasla bar tri puta brže, što se najbolje moglo vidjeti kad su ove nedjelje, nakon predgrupe  Phosphorescent i dva sata  kašnjenja, petorica glazbenika praćena puhaćim duom napokon izletjela na pozornicu Boćarskoga doma, a  tri tisuće ljudi s njima uglas zapjevalo svaku riječ uvodne numere »Runaway«, jedne u nizu prekrasnih  balada s posljednjeg albuma »High Violet« koji sastav upravo i predstavlja na turneji.

»Zborno« pjevanje iz publike nastavilo se tijekom cijelog dvosatnog  koncerta sve zagrijanijeg benda, koji je publici uz ponajbolje pjesme s  odličnog »High Violeta«  darovao i mnoštvo skladbi s također izvanserijskog »Boxera«, pa i pokoju numeru sa starijih i »žešćih« albuma »Aligatora« i »Sad Songs for Dirty Lovers«.

Iako takvu pomalo neobičnu popularnost jednog indie rock benda  neki rado tumače zaokretom prema »običnijem« mainstream zvuku,  izrazito melodične mračne balade koje se s lakoćom »uvlače pod kožu«,  osebujni upečatljivi bariton frontmana Matta Berningera i sviračka uigranost braće Aarona i Brycea Dessnera te Bryana i Scotta Devendorfa,  kombinacija su koja i uživo bez problema tjera trnce niz leđa ponajviše  na odličnim atmosferičnim »laganicama« poput »Afraid of Everyone«  ili »Sorrow«.

Vrhunci simbioze publike i na trenutke manično-depresivnog Berningera svakako su bili svojevrsni zaštitni znakovi benda – »Slow Show« i  »Fake Empire«, a veliko finale upečatljive večeri s čak dva bisa, ponovljena, akustična verzija »Vanderlyle Crybaby Geeks« koju je cijelu, bez  Berningerove pomoći, otpjevala publika.  

– Više fanova imamo u ovoj prostoriji nego u Ohiu – zaključio je karizmatični frontman, ponovo začuđen vjernošću hrvatske publike koja  će se nesumnjivo moći pohvaliti da je svjedočila razvoju danas već velikog svjetskog benda.