Plaće za tumače osigurane su do kraja ove godine, nakon čega će gluhi čekati još mjesecima na odobrenje sredstava. Hrvatska još nije ni ozakonila znakovni jezik iako je zakon napisan prije pune četiri godine
U Hrvatskoj živi oko 12 tisuća gluhih. Svi oni u svakodnevnom životu – u školi, na fakultetu, na sudovima, kod liječnika i drugdje – imaju pravo na besplatnog tumača znakovnog jezika, no na raspolaganju im je svega 20 tumača u cijeloj Hrvatskoj, potrebe su daleko veće.
Kako upozoravaju iz Saveza gluhih, upitan je, opstanak i ovih, postojećih dvadeset tumača, budući da su plaće za njih, preko Ministarstva obitelji i branitelja, osigurane samo do kraja ove godine, nakon čega će gluhi čekati još mjesecima da nova Vlada, u kojoj Ministarstva obitelji više neće niti biti, odluči kolika će sredstva, i hoće li uopće, gluhima odobriti!
U Savezu gluhih i nagluhih grada Zagreba upoznali smo 23-godišnju Asju Barić, studenticu arhitekture, i Ivana Plejića, 36-godišnjeg zubnog tehničara, oboje iz Zagreba. U vezi su, i oboje gluhi – Asja od rođenja, a Ivan, koji ima i gluhu sestru, od svoje treće godine. Čitaju s usana, odlično govore, u životu su se, vele nam, suočavali s kojekakvim situacijama, no sve su sami uspjeli riješiti. Kad ne bi bili tako brzi i snalažljivi, smiju se, život bi ih pregazio!
»Mi se moramo trostruko truditi da bismo postigli željeno«, priča nam Asja, koja u osnovnoj školi, kaže, nije imala posebnih problema, sama se snalazila i u srednjoj, a potrebe za tumačem, dodaje, nema niti sada, na fakultetu. Zahvaljujući svojim angažiranim, čujućim roditeljima, napominje, znakovni je jezik učila od početka. »Ne treba mi tumač, snalazim se sama gdje god da dođem, voljela bih samo da profesori na fakultetu obrate pažnju na to da mi se obraćaju licem u lice, kako bi ih mogla razumjeti. Nigdje u evidenciji fakulteta uz moje ime nije, međutim, napomenuto da sam gluha, makar sam jedina na fakultetu, pa i profesori na to zaboravljaju«, jedina je Asjina pritužba.
Ivan radi na Stomatološkom fakultetu unatrag trinaest godina i volio bi, kaže nam kroz smijeh, da i njegove kolege na poslu također konačno nauče da mu se obraćati trebaju samo »frontalno«! Priča nam kako se prije nekoliko godina izborio za pravo gluhih da polažu vozački ispit za motor.
»Do prije desetak godina, naime, kandidat koji polaže vozački za motor unaprijed bi od instruktora, koji ga prati u autu, dobivao upute kojim smjerom voziti, što znači da su polagati mogli i gluhi, kao što su oduvijek mogli polagati i vozački za automobil. I ja sam, nakon položenog vozačkog za auto, odlučio provozati motor, no u međuvremenu je između kandidata i instruktora uvedena radio veza, pa su i gluhi, koji usmene upute ne mogu razumjeti, morali od motora odustati! Ja sam, međutim, bio dosadan i uporan dok god se nisam izborio na vraćanje starog načina polaganja vozačkog, i motor provozao!«, priča Ivan. Kolike su njegova snaga i ljubav prema životu, govori i činjenica da je, zajedno s gluhim prijateljem, osnovao planinarsku sekciju za gluhe.
»Gluhi na poslu, u svakodnevnoj komunikaciji općenito, imaju jako velikih problema, zbog kojih postaju izolirani, a onda i depresivni. Pokrenuo sam sekciju za avanturističke sportove i zdrav način života, zasad brojimo dvadesetak članova, s tendencijom rasta. Ekipu učimo osnovama planinarenja, vodimo ih na rafting, sve kako bi se aktivirali i shvatili da život može biti itekako ispunjen! Entuzijazma u sekciji ima, nedostaje nam samo novaca…«, zaključuje Ivan. Zato, sponzori, javite se!
»Bezbroj je slučajeva kad gluha osoba ne može artikulirati ono što bi htjela reći, pa dolazi do velikih nesporazuma. Imali smo nedavno primjer čovjeka koji je kod liječnika pokušavao, pokazujući rukom na genitalije, objasniti kako ima bolove na tom dijelu, a medicinska je sestra pozvala policiju, optuživši gluhog pacijenta za seksualno uznemiravanje!«, priča Mirjana Juriša, predsjednica Hrvatskog društva tumača i prevoditelja znakovnog jezika, ujedno predsjednica Saveza gluhih i nagluhih grada Zagreba – koju svakodnevno viđamo na malim ekranima kako gluhima prevodi vijesti.
Prešutne suglasnosti
»Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti je svjesno potrebe financiranja njihovog rada, međutim, u mogućnosti smo odobriti financijsku potporu isključivo nakon raspisanog javnog natječaja, a temeljem Uredbe o kriterijima za utvrđivanje korisnika i načinu raspodjele dijela prihoda od igara na sreću za tekuću godinu. Budući da uredba za 2012. godinu nije donesena, nismo u mogućnosti odgovoriti na vaš upit«, odgovara Ministarstvo našem upitu hoće li se, i kada, za tumače gluhima pronaći nova sredstva. Napisan je, kažu, i Zakon o hrvatskom znakovnom jeziku, koji će »biti pušten u proceduru kad za to budu osigurani svi preduvjeti«.
Gluhima u Hrvatskoj, naime, njihov znakovni jezik, koji im je »materinji« jezik, još uvijek nije i zakonski priznat! On je, kaže Juriša, prepoznat, ali ne i priznat, što znači da se, de facto, svuda koristi »ilegalno«! Svoje su znakovne jezike ozakonile i, primjerice, Slovenija i BiH, Hrvatska još nije.
Efikasan znakovni jezik
A zato što je znakovni jezik službeno u Hrvatskoj nepriznat, »ilegalan«, gluha djeca ga u vrtiću ili školi niti ne uče, kao što ga ne uče niti njihovi, čujući roditelji. S njim se djeca upoznaju tek nakon što, napominje Juriša, sa šest, sedam godina dođu u Savez gluhih, dokad pak s roditeljima, koji ni sami ne pokazuju inicijativu da taj jezik nauče, komuniciraju »pokazivanjem«, gestikuliranjem. Većina djece osnovnu školu pohađa u nekoliko posebnih, njima prilagođenih škola u Hrvatskoj, tek rijetki polaze redovne škole, u kojima imaju pravo na »ilegalnog« tumača.
»Pedagoški standard lijepo kaže da gluho dijete ima pravo na pomoć u nastavi, u ovom slučaju na tumača, prevoditelja. Što to, međutim, znači, kad dijete nismo obrazovali, jer ono prije škole, dok ne dođe u zajednicu gluhih, ne poznaje znakovni jezik?! Gluho dijete, kojem smo gluhoću ustanovili već u rodilištu, do škole, tako, u životu ne sudjeluje uopće! Roditelji i djeca ne uče znakovni jezik, već se sporazumijevaju na neki vlastiti način, a u školskom se sustavu djecu obrazuje koristeći samo jedan, govorni jezik, ne i znakovni«, ističe Juriša.
To je, napominje, jedan od najvećih, ako ne i najveći problem gluhih u Hrvatskoj, jer je u većini ostalih zemalja u primjeni dvojezično obrazovanje – uz pomoć govornog, ali i znakovnog jezika. Gluhi u Hrvatskoj godinama, desetljećima traže da se hrvatski znakovni jezik, sa svom svojom gramatikom i pravilima, i službeno prizna, kao i to da im se omogući pravo na slobodan izbor između isključivo oralnog, ili bilingvalnog obrazovnog sustava.
Već desetljećima nefleksibilni hrvatski sustav gluhoću ne smatra stopostotnim, već 70-postotnim oštećenjem, za razliku od sljepoće ili nedostataka uda, koji znače stopostotnu invalidnost. »Javnost je dovoljno senzibilizirana i više ne postoji stigmatizacija gluhih osoba, no postoji diskriminacija, licemjernost«, zaključuje Juriša.
Učenje govora
Gluha djeca gluhih roditelja, dakle ona koja od rođenja komuniciraju znakovnim jezikom, inteligentnija su od gluhe djece čujućih roditelja, imaju bolje jezične sposobnosti u čitanju i pisanju, manje emocionalnih i socijalnih problema, veće samopoštovanje i bolje akademsko postignuće. Gluho dijete u svijetu čujućih na tisuće sati provede pak u napornom radu usvajanja oralnog govora, kojeg nikad nije, niti će ga ikad čuti, a okolina, prije svega roditelji, ignoriraju znakovni jezik kao materinji jezik gluhih, njima najprirodniji. Dijete tako ne razumije razgovore za stolom u kući, ne može iskazati svoje mišljenje ili se boriti za svoja prava. Gluhoj djeci gluhih roditelja utoliko je lakše, pa nije rijetkost da im gluha djeca čujućih roditelja zavide!
Austrijska tvrtka Neuroth u Hrvatskoj je otvorila svoje prve slušne centre u Zagrebu, Osijeku, Splitu i Dubrovniku, u kojima se nude besplatni pregledi na modernim uređajima kakve tvrtka koristi u svojim centrima u Austriji, Njemačkoj, Švicarskoj, Lichtensteinu i Sloveniji.
U Hrvatskoj su, kaže direktorica Neurotha u Hrvatskoj Svijetlana Podlesnik, investirali oko 4 milijuna eura. Kroz najviše dvije godine, njihovi će centri biti prisutni u svim hrvatskim gradovima u kojima postoje opće bolnice, dakle i u Rijeci.
U Hrvatskoj je, nažalost, već desetljećima službeno zastupljena samo jedna metoda obrazovanja gluhih – oralizam, učenje govora na ostacima sluha. Jedna od pretpostavki takve škole je da uporaba znakovnog jezika šteti učenju govornog jezika te je zbog toga znakovni jezik u takvim školama zabranjen. Međutim, rezultati mnogih suvremenih istraživanja, na čemu se temelji i bilingvizam, ukazuju na suprotno: gluha djeca koja su naučila znakovni jezi kao prvi jezik dok su bila vrlo mala, pokazuju u školi bolje rezultate od gluhe djece koja nisu naučila znakovni jezik u fazi prvog usvajanja jezika.
Kako napominje Juriša, uskoro će biti završeno istraživanje provedeno među gluhima u Hrvatskoj, kojem je cilj ustanoviti s kojim se problemima, iz ovih razloga, gluhi suočavaju, i koje su, zapravo, njihove potrebe. »I Amerikancima je, doduše davno, trebalo petnaestak godina za uvođenje dvojezičnog obrazovanja gluhih. Nadam se da će kruti sustav i kod nas malo ‘olabaviti’ nakon što budu poznati rezultati ovog istraživanja«, optimistična je naša sugovornica.
