Češka nacionalna institucija?! Što znači to – biti češka nacionalna institucija? Eva Turnova, basistica praškog benda Plastic People of the Universe, i Vratislav Brabenec, njezin mentor, duhovni pokrovitelj i veteran legendarne grupe, pokušavaju dokučiti ono što bi se moglo činiti očitim. Sjede u predvorju zagrebačke Močvare uoči tonske probe koncerta što su ga u Zagrebu održali u utorak navečer krateći vrijeme drugom bocom hrvatskoga crnog vina i ne uspijevaju razumjeti kako bi netko mogao smatrati bilo čijom nacionalnom institucijom rock grupu koja u alternativnim klubovima svira pred dvjesto, tristo ljudi. A, istodobno, znaju: ako i jesu nekakav spomenik, češki spomenik – što svakako jesu – onda su to tek nakon što im se prizna da su i danas, četiri i pol desetljeća nakon što je njihovo »magično misteriozno putovanje« počelo, žestok i svjež alternativni rock bend.
Simbol i eksperiment
Plastic People of the Universe uistinu jesu i jedno i drugo: istodobno češka nacionalna institucija i niskobudžetni, teško slušljiv rock sastav. Vjerojatno su jedini bend na svijetu koji je mogao doživjeti tako paradoksalnu sudbinu: Rolling Stonesima globalna i glamurozna popularnost ne dopušta da ikada više budu obična rock grupa, Tom Waits uvijek će ostati genijalan glazbenik i pjesnik, ali bez širih socijalnih ambicija. Plastic People of the Universe nešto su sasvim posebno, istodobno politički simbol i ultimativni glazbenički eksperiment – istodobno nacionalni spomenik u najužem, konzervativnom značenju i podzemni pogon za bacanje rukavice svakome establishmentu u lice. Jedinstvena je to sudbina u povijesti rock’n’rolla, koju je publika u popunjenoj Močvari pozdravila s poštovanjem.
Frank Zappa, američki rock fenomen kojega je underground komunističkog istoka poštovao možda više nego publika na Zapadu, nadahnuo je praške glazbenike za ime njihova banda. Njegova pjesma Plastic People, koja ironizira sveprisutni površni konzumerizam, poslužila je kao podloga imenu benda. Jedna strofa glasi ovako: »Me see a neon moon above/searched for years I found no love/ I’m sure that love will never be/a product of plasticity«.
Vratislav Brabenec rođen je 1943. u Pragu. Rock’n’roll je počeo svirati petnaest godina kasnije. Godine 1972. postao je član Plastic People of the Universe. Allena Ginsberga upoznao je 1965. u Pragu, nastavljajući se družiti s njim sve do smrti američkoga pjesnika 1996. Dugokos, s »lenonicama«, neuredne duge brade, on i danas deklamira stihove dugoga daha u stankama free jazz fraza svojega saksofona.
– Nadam se da se u našoj glazbi još osjeti energija. Nastojimo kombinirati staru energiju i nove ideje. Nismo više alternativni kao što smo bili, ali i dalje smo apsolutno nezavisni, mrmlja Brabenec kroz žutu bradu.
Riskantan apel za slobodu
Nisu alternativni kao što su bili jer nema više sustava u kojem bi se moglo biti alternativan. Plastic People of the Universe, naime, bend su »koji je srušio komunizam«, kako je jednom napisao redatelj Tom Stoppard. Kada su 1976. završili u zatvoru, a Brabenec ondje i ostao nakon što su ostali članovi benda pušteni, tadašnji disident i pisac Vaclav Havel sročio je kratki pismeni apel za njihovo puštanje koji je u povijest ušao pod nazivom »Povelja 77«. Nije taj tekst pisan da postane povijesnim – »Povelja 77«, posve prozaično, nazvana je prema godini u kojoj je potpisana. Bio je to unaprijed uzaludni, osobno riskantan apel za slobodu govora i pravo ljudi da se izražavaju onako kako osjećaju da treba. Ali »Povelja 77«, posve neočekivano, možda je pokrenula lavinu. Snažno je odjeknula na Zapadu. Tri godine kasnije, poljska su se brodogradilišta pobunila. Stvorena je Solidarnost. Pokret je u početku zaustavljen, ali nikad nije ugušen. Potkraj tog desetljeća komunizam je propao i Plastic People of the Universe mogli su se prometnuti u rockerski SUBNOR.
Ali nisu.
Sjećam se božićnih večeri kada sam na Karlovu mostu stajala sama. Nigdje nikoga. Danas je to nezamislivo, sjeća se Eva Turnova, uspoređujući Prag u doba socijalizma s današnjim globalnim turističkim velegradom. Brabenec kaže da se sjeća Praga iz pedesetih.
– Siv, bez automobila, samo nekoliko restorana u cijelom gradu. Ali imao je neku atmosferu. Danas je prazan, jer nije više od atrakcije… Fuckin’ touristic shit! – trese glavom Brabenec. U gradu čiju je atmosferu tridesetih godina Czeslaw Milosz opisao metaforom o »pjenušavom zraku, punom smijeha i glazbe«, Turnova danas osjeća sve snažniju agresiju.
– Osjećam je u javnom prijevozu, u međusobnim odnosima, u neljubaznosti ljudi jednih prema drugima… To se pojačava, prije deset godina nije mi se činilo da toga ima toliko.
– U cijeloj Europi raste nacionalizam i neonacizam, dodaje Brabenec.
– Ljudi, kao i tridesetih, tragaju za neprijateljem, za krivcem. Tko je neprijatelj? Tko je kriv? Tada su bili Židovi. Hoće li danas biti Hrvati? Srbi? Slovaci? Kada bismo se toga samo mogli riješiti…
– Stari underground momci iz moje generacije najdosadnija su publika, kaže Brabenec.
Osjećaj izdaje
Bend nije postojao od 1986. do 1997. Potkraj osamdesetih, zamoreni policijskim isljeđivanjima i manjkom javnoga priznanja raspali su se jer su neki članovi benda osnovali novi, promijenili ime i otišli na uspješnu američku turneju što je u pravovjernih sljedbenika izazvalo osjećaj izdaje. No, jedanaest godina kasnije, Vaclav Havel osobno ih je zamolio da se iznova sastanu. Većinu svojega predsjedničkog mandata, naročito u početku, Havel je posvetio obnovi umjetničkih potencijala vlastite nacije koji su time regenerirali sami sebe, ali i osvježavali duh nacije nakon desetljeća komunističkoga olovnog sivila koje je ljudima otelo samopoštovanje, hrabrost i samopouzdanje. Tako je 1997., o dvadesetoj obljetnici »Povelje 77«, članove Plastic People of the Universe zamolio da bar načas suspregnu vlastite taštine, i zasviraju još jednom, u novome društvu čijemu su ozdravljenju i sami pridonijeli. Novome društvu, ali starome prostoru: koncert je održan u dvorani carskoga češkog dvorca na praškim Hradčanima, u kojoj je desetljećima zasjedao Centralni komitet češke partije.
– Naivno je misliti da rock može mijenjati svijet, govori Brabenec u tami zagrebačke Močvare. Istodobno, nema nikoga tko bi bio naivniji od njega. Nakon što je ’76 završio u zatvoru, pretrpio je teška policijska batinanja. Prijetnje nisu prestajale sve do 1983., kada je bio prisiljen napustiti Češku. Emigrirao je na Zapad, vrativši se za stalno tek 1997., negdje u vrijeme kada je bend održao taj povijesni Havelov koncert. A mogao je ostati, baš kao što je cijeli bend mogao izbjeći policijska mrcvarenja: da su prihvatili primamljive ponude da promijene repertoar, ošišaju se i prestanu biti tako prokleto tvrdoglavi, ništa im se ne bi dogodilo, a i izbjegli bi onaj glupi osjećaj krivnje pred samima sobom jer su tako prokleto naivni, pa misle da samosvojna glazba išta vrijedi na ovome svijetu.
– Mi ne vjerujemo u ono što je napisao Stoppard, da smo mi srušili komunizam. To je jeftina simplifikacija. Pa ipak… Rock može pokrenuti ideje. On nije samo umjetnost, on je način mišljenja i života. Ako vjerujemo da je nadrealizam dvadesetih promijenio Europu… Šezdesetih, psihodelija je mijenjala američko društvo, o tome se možemo složiti. A sve to, hippie pokret na primjer, sve je to bilo itekako dobro primljeno i u Čehoslovačkoj, pripovijeda Brabenec.
Plastic People inspiraciju su pronašli u glazbi grupe Velvet Underground. Godinama kasnije, politički prevrat u Češkoj bit će poznat pod nazivom »Velvet revolution«. Većina misli da to ime izražava nenasilnu prirodu preokreta – ima međutim i interpretacija prema kojima je svojeglavi njujorški rock bend bio inspiracijom za naziv cijele revolucije.
Pomalo umorni veterani
– Danas je naša publika jako mješovita. Ima onih dosadnih, starih freakova koji se žele samo prisjetiti dobrih starih vremena. Ali trećina su vrlo mladi ljudi koji o j… undergroundu u komunizmu ne znaju baš ništa. Ima i mladih koji znaju sve naše tekstove napamet. Ali ima i dvadesetogodišnjaka kojima starci, a možda i djedovi i bake, govore da moraju doći. Priznajem, nije lako naći novi izraz, novu sliku današnjeg života. Ali ne silimo se, ne nastojimo pod svaku cijenu biti moderni. Sviramo onako kako osjećamo, pripovijeda Brabenec.
Sljedeći album tematizirat će ljubav, dodaje Eva Turnova.
– Bit će posvećen našem prvom menadžeru Ivanu Jirousu, koji je nedavno umro. Razmišljali smo što uzeti za glavnu temu. Bend više nije buntovan. Stari članovi već su pomalo umorni, moramo odgovoriti što nas još drži zajedno. Pobuna više nije naša tema, nije više ni otpor prema establishmentu. Moramo iznova tražiti naš, autentičan prostor.
Zapravo, ne moraju: Plastic People of the Universe pripadaju onima koji su uopće izmislili mogućnost da svak može imati, i da ima pravo tražiti, svoj autentičan prostor.
