Francusko-njemačka suradnja započeta nakon Drugog svjetskog rata temelj je današnje Europske unije. U korijenu te suradnje je svojevrsna povijesna pomirba, ili barem međusobno razumijevanje, koje je omogućilo rješavanje problema. Francusko-njemačka povijest jedna je od najtegobnijih pripovijesti iz povijesti europskih naroda. Teško je naći dva tako velika naroda koji su više od 300 godina, od 30-godišnjeg rata iz 17. stoljeća, pa sve do završetka Drugog svjetskog rata toliko često, brutalno i strastveno međusobno ratovala. 

    Da nije bilo tako tegobne prošlosti ne bi bilo ni zajedničkog srednjoškolskog udžbenika povijesti koji je rezultat 15-godišnjeg rada povjesničara iz obje države. Upravo je taj udžbenik bio središnja tema nedavno održanog znanstvenog skupa »Kako poučavati o izgrađivanju Europe u vrijeme integracije zemalja europskog jugoistoka? Stajališta europskih povjesničara«. Ambiciozan skup, koji je organizirao Odsjek za povijest zagrebačkog Filozofskog fakulteta u suradnji s veleposlanstvima Njemačke i Francuske okupio je povjesničare iz Njemačke, Francuske, Hrvatske, Slovenije, BiH, Srbije. 

   Brojni problemi

Takav zajednički udžbenik »Histoire/Geschichte« bilo je moguće stvoriti jer više nije bilo otvorenih problema. »On nije riješio probleme, on je posljedica riješenih problema«, naveo je Dominique Borne iz Europskog instituta za religijske znanosti na skupu. No, taj udžbenik nije prvi pokušaj udžbeničke francusko-njemačke suradnje. Dvadesetih godina 20. stoljeća započela je suradnja na sličnom projektu, ali ona ni približno nije odmakla toliko daleko. Nastavni planovi i programi dviju država nisu bili usklađeni. Na kraju je u Francuskoj napravljen udžbenik, ali neusklađen s programom. 

    Postojeći je udžbenik trosveščani, za tri razreda srednje škole. Prvi udžbenik bavi se razdobljem od antike do Napoleona, drugi, najproblematičniji za izradu, razdobljem od 1815. godine do završetka Drugog svjetskog rata, a treći od završetka Drugog svjetskog rata pa do današnjice. Problemi pri izradi udžbenika bili su brojni. Nije riječ samo o dva različita školska sustava i dva različita tipa nastave pri čemu je u francuskom modelu učenik pasivniji, a njemački ga model tjera na aktivnost. Trebalo je nadvladati brojne probleme. Primjerice, Francuzi uglavnom slabo razumiju njemački federalizam, a Nijemcima baš nije najjasniji francuski sekularizam. Postoje određene razlike u gledanju na povijesne događaje i njihovu važnost. Za Francuze je Prvi svjetski rat iznimno važan i tradicionalno ga se prikazuje u svoj raskoši ratne brutalnosti, za Nijemce taj rat, koji se i nije vodio na njemačkoj teritoriju nije takav. Nadalje, u Francuskoj je obrazovni sustav, a time i nastavni plan i program jedinstven, a u Njemačkoj postoje razlike od savezne države do savezne države što je bitno otežalo usklađivanje udžbenika s programima.   

Ograničena moć

Moć je takvog zajedničkog udžbenika ipak ograničena. On je tek jedan od udžbenika u upotrebi i to, kako su kazali sudionici skupa, ne pretjerano uspješan. Relativno mali broj nastavnika odlučuje se za ta opsežna i bogato ilustrirana izdanja (tri sveska imaju više od tisuću stranica). Peter Geiss sa Sveučilišta u Wuppertalu konstatirao je i da školski udžbenik neće pokrenuti približavanje i razumijevanje među narodima, udžbenik tome može tek pripomoći. Usprkos brojnim usklađivanjima i velikom zajedničkom naporu povjesničara i pedagoga iz dviju država, razlike postoje i u faktografiji. Tako njemački udžbenik navodi da je nacistički režim u Drugom svjetskom ratu ubio šest milijuna Židova i pola milijuna Roma, a francuski udžbenik da je ubijeno pet milijuna Židova i 200.000 Roma. 

    No, već je sama izrada udžbenika, a potom i njegova pojava izazvala veliku pozornost i mnogo rasprave. Urodio je multiperspektivnim pristupom nastavi. Teme nisu obrađene iz samo jedne nacionalne perspektive, bilo francuske bilo njemačke. 

    Udžbenik pati i od nekih problema. Zbog promjena u francuskom nastavnom planu i programu koje su se zbile otkako je udžbenik napravljen, on je danas manje usklađen s programima nego što je bio kad je počela njegova izrada. On je ipak primarno fokusiran na njemačku i francusku povijest, a to znači da su neke druge povijesti, primjerice britanska ili talijanska slabije obrađene. Etienne Francois s berlinskog Slobodnog sveučilišta upozorio je i na jedan pomalo neočekivani problem. »Udžbenik može ostaviti dojam da Francuzi i Nijemci ponovo žele dijeliti lekcije svijetu, ovaj put o suradnji«, kazao je Francois. 

    Rasprava o zajedničkom njemačko-francuskom udžbeniku, logično, inicira raspravu o zajedničkom regionalnom (a zapravo hrvatsko-srpskom) udžbeniku povijesti. Snježana Koren koja predaje metodiku nastave povijesti na Odsjeku za povijest zagrebačkog Filozofskog fakulteta smatra da nije realno da će takav, zajednički hrvatsko-srpski udžbenik biti napravljen.   

Rane još svježe

– Sada to nije realno, a u slučaju hrvatsko-srpskog udžbenika, u ovom trenutku nije ni potrebno, smatra Koren. U francusko-njemačkom slučaju zajedničkog udžbenika bili su riješeni svi teški, opterećujući problemi, a političke okolnosti i odnosi dviju zemalja išli su na ruku ideji stvaranja zajedničkog slučaja, što ovdje nije slučaj. Rane od rata iz devedesetih godina još su svježe, navodi Koren, a to što predsjednik Srbije Boris Tadić povremeno lansira ideju zajedničkog udžbenika povijesti je njegov potez za javnost. Valja primijetiti da je u slučaju zajedničkog njemačko-francuskog udžbenika prošlo punih šest desetljeća od posljednjeg rata u kojemu su se te dvije nacije sukobile pa do trenutka nastanka udžbenika. 

    Koren navodi i da je Srbija tek nedavno prešla na udžbenički pluralizam, odnosno više paralelnih udžbenika povijesti za isti razred, a u takvoj situaciji, u obrazovnom sustavu koji se polako navikava na takav plualizam teško je očekivati da postoji realna spremnost za zajednički udžbenik. Uza sve probleme s obje strane granice, Koren ističe da za takav udžbenik mora biti pripremljena i javnost što zasad nije slučaj, a pisanje nekakve »dogovorne« povijesti apsolutno ne dolazi u obzir. 

    Prije nego što se započne ozbiljno razmišljati o zajedničkom udžbeniku povijesti treba porazmisliti o tome koja je svrha nastave povijesti. To je predmet koji je još politiziran i koji se tretira primarno kao odgojni i nacionalni predmet. Treba postaviti pitanje je li svrha nastave povijesti nacionalni identitet ili bi se pomoću nje ljude ipak trebalo učiti misliti. 

    Zajednički njemačko-francuski udžbenik povijesti zanimljiv je ne samo stručni nego i društveni eksperiment. Polučio je određene rezultate, ukazao da udžbenici i metodički mogu biti drugačiji, ali je njegov utjecaj zapravo mali. A ako ćemo suditi po njemačko-francuskom iskustvu, zajednički regionalni srednjoškolski udžbenik povijesti bio bi moguć sredinom 21. stoljeća.