Bilo u zoru, suton, usred dana ili noći, Hrvatska je uvijek zemlja prepuna bizarnosti. A i kakva bi bila kad vrvi nedorečenim, kontradiktornim propisima, zakonima koji su neprovedivi i onima koji se ne provode, te je, vjerojatno baš zbog toga, zasoljena društvenom kulturom koja se svodi na zaobilaženje svih mogućih pravila – pogotovo onih pisanih i državnih.

Jedan od takvih bizarnih propisa je pravilo o izbornoj šutnji, zahvaljujući kojem će se na ovom mjestu naredne subote, umjesto o parlamentarnim izborima koji se održavaju već sljedećeg dana, moći čitati o ornamentima na narodnoj nošnji u južnom Tadžikistanu, ili o specijalnim efektima u filmu šezdesetih godina prošlog stoljeća. Okej, karikiram. Malo.

Stoga sad upravo odlazi posljednji vlak da se na jednom mjestu u ovom prilogu analiziraju najzanimljiviji detalji borbe za hrvatski parlament za koju ćemo se svi u medijima morati idućeg vikenda praviti da ne postoji, do nedjelje kasno navečer.

Sedamdesetšest

Ključno pitanje koje će se, dakle, postaviti kad Državno izborno povjerenstvo oko 21 sat krene puštati prve rezultate je ima li Kukuriku sam dovoljno glasova za saborsku većinu. Magična brojka je 76 – toliko ruku je dovoljno da se kroz Sabor mogu propustiti praktički svi zakoni, osim, primjerice, izmjena Ustava, koje se u pravilu rade uz veliku trgovinu cijelog političkog spektra (za njih je potrebna dvotrećinska većina glasova). Iako je razlika u odnosu na HDZ velika, a anketni vjetar vrlo povoljan, daleko od toga da Kukuriku može hladno računati na uspjeh u osvajanju većine. Prvo, ankete su, razmisli, sjeti se, na dan izbora 2007. godine bile takve da je Dijana Čuljak nakon zatvaranja birališta tad SDP-ovog Ljubu Jurčića oslovljavala sa »gospodine premijeru«.

Dakle, HDZ će vjerojatno postići nešto bolji rezultat nego što mu predviđaju ispitivanja javnog mnijenja (opaki cinici bi ovdje dodali da je razlog tomu manjkavost tih anketa jer se ne provode i među preminulim glasačima). Drugo, zbrajanje postotaka i mandata (67) koje su prije četiri godine osvojile stranke koje sada čine pijetao-koaliciju, pa računanje sinergije, anti-Sanader/Kosor efekta, i učinka gospodina D’Hondta (metoda preračunavanja glasova u mandate koja favorizira najjače liste) je također pogrešna matematika. Odnosno, nepotpuna. Jer, u tim strankama su tada bili neki danas solo igrači, koji će, bez sumnje, sada otkinuti nekoliko bitnih postotaka. Ljubi Jurčiću, koji se prije četiri godine s plakata smješkao zajedno sa Zoranom Milanovićem, ankete predviđaju ulazak u Sabor (možda i dva-tri zastupnika), Dragutin Lesar, koji je ratovao u vrsti HNS-a danas ima Hrvatske laburiste, anketno već dugo treću grupaciju u zemlji, koji će, prilično je izvjesno, imati u najmanju ruku saborski klub zastupnika (nužna tri mandata), a možda i više od toga. Za ove dvije liste glasat će rijetko koji birač koji je 2007. godine đuskao s Ivom Sanaderom i Jadrankom Kosor na refren »HDZ zna«. Pokoji takav će možda zaokružiti listu »našeg čovjeka«, kako se reklamira Milan Bandić, no za dugovječnog zagrebačkog gradonačelnika, koji je također bio uz Milanovića 2007. godine, glasat će sigurno i nemali broj birača koji su tada podržali njega i SDP.

Pet

Tri ili više

Naposlijetku, bit će iznimno zanimljivo vidjeti izborni rezultat Hrvatskih laburista, prve nacionalne stranke koja je nastala nezadovoljstvom članova drugih, postojećih partija (u ovom slučaju HNS-a) koja pokazuje potencijala da postane doista relevantnom snagom. Izbore li saborski klub (tri zastupnika), uspjeli su. Dobit će priliku i pozornicu da dalje šire svoje ideje i snagu. Svaki mandat iznad tri bit će velika pobjeda Dragutina Lesara, a ako omanu, eto ih u vrtlogu borbe za opstanak, gdje već duže vrijeme tavore HSP i HSLS, a tu negdje bi mogao biti i Ljubo Jurčić sa svojima. Lesar je vjerojatno pogriješio što je nedavno javno kazao kako neće u koaliciju s pijetlovima, jer je Kukuriku ekipi tako dao povoda da, manje ili više uvijeno poruče kako je glas za Lesara glas za HDZ, tako da će biti vrlo zanimljivo pratiti hoće li i ovu stranku do izlaska na birališta rastrgati sile političke bipolarizacije.

To su, eto, najzanimljivije bitke čiji će ishod valjati čekati u noći prema petom prosincu. Štovanom publikumu, dakle, u međuvremenu preostaje da se spremi za birališta, primi olovku u ruke i pamet u glavu, a nižepotpisanom, eto, da se sprema za Tadžikistan… (karikiram, malo). Jer je Hrvatska tako bizarna zemlja. I u zoru i suton.