O nenamjenskom trošenju kredita za otkup umjetnina, zbog kojeg se poslovanje Muzeja moderne i suvremene umjetnosti našlo pod policijskom istragom, razgovaramo s predsjednicom Upravnog vijeća Muzeja, uglednom grafičarkom Majom Franković.

Upravno vijeće je tijelo koje po zakonu upravlja Muzejom i nadzire kompletnu njegovu djelatnost. Ono na prijedlog ravnatelja donosi programe rada i razvoja muzeja, nadzire njihovo izvršavanje, odlučuje o financijskom planu i godišnjem obračunu, donosi statut uz prethodnu suglasnost osnivača, predlaže promjene u organiziranju rada muzeja. Niti jedna važnija odluka ne može biti donesena bez suglasnosti Upravnog vijeća.

Stoga je Maja Franković osoba na prvoj liniji odgovornosti za eventualne nepravilnosti u radu ustanove – ona je svojim potpisom potvrdila odluku da se novac iz kredita za kupnju umjetnina upotrijebi za isplatu odštete tajnici po sudskoj odluci, a nakon izgubljenog radnog spora.

Mislite li da je odluka o »posudbi« iz kredita bila pogrešna i jeste li kao predsjednica Upravnog vijeća Muzeja spremni snositi konzekvence bude li potrebno?

– Mislim da je odluka o vrlo privremenoj posudbi sredstava kredita bila neophodna zato što je u to vrijeme trebalo riješiti više paralelnih događanja: isplatu prema pravomoćnoj odluci suda i očuvati muzej od moguće ovrhe. Ovrha bi za ustanovu bila pogubna: nemogućnost normalnog rada i nemogućnost raspolaganja vlastitim sredstvima koja je mogla značiti dugoročno neisplaćivanje plaća djelatnicima, ali i nemogućnost plaćanja svih obaveza. Upravno je vijeće dužno štititi interese ustanove, upozoravati na eventualne propuste i davati sugestije ali i biti spona s osnivačem, Gradom Rijekom, te štititi njegove interese. Svoju sam ulogu odradila čiste savjesti i najčešće s velikim zadovoljstvom.

Imate li komentar na ostavku ravnateljice MMSU-a Jerice Ziherl?

– Vrlo je teško, zapravo, nemoguće reći tko jer poslao anonimnu prijavu. Svatko od nas vrlo subjektivno procjenjuje tko bi to mogao biti. Kao predsjednica Upravnog vijeća ne mogu reći da je osoba na koju se aludira ugrožavala vođenje ustanove. Vođenje ustanove ipak određuje ravnatelj. No, bila sam obaviještena, uz sve ostale članove Upravnog vijeća, da je riječ o osobi koji ima specifičan način djelovanja unutar ustanove.

Konačno, prisjetimo se da je upravo njezina odluka da da otkaz tajnici MMSU-a, što je definirano sudskom odlukom u korist tajnice, i dovelo do, kako vi kažete, »posudbe« sredstava. Dakle, svi smo mi – Grad Rijeka, Upravno vijeće i ustanova – bili prisiljeni rješavati potpuno nepotreban i posebno skup problem koji je nastao nakon nesmotrene odluke te osobe.

Kako Vi tumačite dugogodišnju krizu upravljanja u Muzeju?

– Osobno mi je posebno žao što se to događa. Imala sam sreću dobro poznavati sve ravnatelje našeg Muzeja, osim gospodina Svečnjaka. (Tada sam bila sasvim mala djevojčica!) Mislim da su to izvrsni stručnjaci, sjajni ljudi, intelektualci, zaljubljenici u svoju/našu struku. Gotovo sa svima sam u više nego dobrim odnosima. Neke sam upoznala kada su bili na toj zahtjevnoj funkciji ravnatelja, a neke prije nego su stupili na funkciju. I pokojnog gospodina Vižintina sam dobro poznavala. I kada je otišao u mirovinu naš je odnos ostao izvrstan.

Kako razmišljete o novoj zgradi Muzeja, projektu arhitekata Randića i Turata i najavama da on neće biti realiziran? S obzirom na to da je izgradnja nove muzejske zgrade mogla početi godinama prije recesije, a ugovorom s Ministarstvom kulture definirano je sufinanciranje 50:50, smatrate li da ovakav rasplet ukazuje na nesposobnost gradske uprave? Podsjećam da su u međuvremenu realizirani vrlo značajni sportski objekti.

– Iako vam mnoštvo ljudi može reći da od zgrade Muzeja neće biti ništa, ja i dalje ostajem neizmjerni optimist! Naime, sigurna sam da ćemo dobiti novu zgradu u prostorima gdje je to i predviđeno. Konačno, koliko ja znam, građevinska dozvola, iako je produžavana, još uvijek vrijedi. Nisam sigurna da nam vrijeme i okolnosti dozvoljavaju da realiziramo kompletan projekt, no mislim da će barem realizacija u fazama biti moguća. Mislim da je to racionalno, pametno i nužno.

– O kupnji umjetnina odlučuje čitav niz povjerenstava, savjeta ili odbora unutar Muzeja. Ne bih osporavala njihovo stručno mišljenje i ne bih se miješala u odluke kompetentnih kolega. Konačno, provedena je i javna nabava za te umjetnine. Dakle, ako je ustanova odlučila nešto otkupiti, sigurna sam da za to imaju opravdani razlog. Upravno vijeće je dužno pratiti legalnost čitavog procesa, što je i učinilo. Ja mislim da se Muzeju mora omogućiti nabavka umjetnina imajući u vidu činjenicu da će Muzej ipak u budućnosti seliti u bolje uvjete.

Da li vam se cijene umjetničkih djela kao što je primjerice 850.000 kuna za instalaciju Dalibora Martinisa ili 650.000 kuna za rad Marka Košnika u kontekstu cijele ove priče čine primjerenima?

– Ne mogu procijenjivati vrijednost umjetnina. Mi živimo u društvu u kojem gotovo da i ne postoji tržište umjetnika tako da su cijene redovito proizvoljno određene od samih autora. Neki precjenjuju vrijednost svojih radova, a drugi pak podcjenjuju.